Kardinalne pogreške međunarodne zajednice prouzročile tisuće ubijenih i milijune raseljenih

Stotine su tisuća ljudi ubijene, milijuni prognani i izbjegli, gospodarstva su svih ključnih aktera krize u ruševinama, mada iz različitih razloga civilizacijske norme koje su 1990. dijelom već bile usvojene kao osnovna pravila (političkog) ponašanja, gotovo da su i zaboravljene, a »elita« ratnih zločinaca još čeka na »besplatni prijevoz u Haag / Da bi uklonila sumnju (a nacionalne paranoje već je podgrijavaju) o pokušaju obnavljanja jugoslavenske federacije, na konferenciju svih sudionika jugokrize bit će pozvan i poneki susjed, a sve će biti uokvireno punim sastavom Europske unije / Hrvatskoj ta inicijativa, u kontekstu »pacificiranja« cijelog prostora bivše Jugoslavije može samo odgovarati

Objavljujući slom izraelsko-palestinskih pregovora u Camp Davidu, američki je predsjednik Clinton izrekao i rečenicu: »Ništa nije dogovoreno, dok sve nije dogovoreno«. Želio je reći da sudionici neuspjelih pregovora, budući da nisu postigli opći sporazum, nemaju obvezu pridržavati se onoga o čemu su se - u pojedinostima - dogovorili.
No, ta bi se Clintonova rečenica mogla u izmijenjenom kontekstu primijeniti i na napore međunarodne zajednice, uključujući Sjedinjene Države, da riješi krizu na području bivše Jugoslavije.
Ta kriza, a ona još nije prevladana, pokazuje - pojednostavljeno govoreći - kako nema i ne može biti općeg rješenja tako dugo dok ne budu riješena i sva pojedinačna pitanja. Drugim riječima: seljenje naglaska i težišta aktivnosti od jednog segmenta krize na području bivše Jugoslavije do drugoga neće rezultirati postizanjem cjelovitog i trajnog rješenja, već će samo prolongirati krizu, omogućavajući joj da se, u ovom ili onom obliku, »probudi u dijelu krizne regije koji trenutno nije u žarištu interesa »svjetskih vatrogasaca«.
Međunarodna zajednica (pri čemu mislimo i na Europsku uniju, i na SAD, i na Ujedinjene narode i na NATO) počinila je, prilazeći »novovjekom balkanskom buretu baruta« cijeli niz kardinalnih pogrešaka.
Polazeći od činjenice da je bivša Jugoslavija bila vrlo specifična socijalistička zemlja koja je u mnogome odudarala od »sovjetskog lagera«, smatrala je najprije, kad su se i na ovim prostorima probudili dezintegracijski procesi, zaodjenuti u ruho nacionalnog samoopredjeljenja, kako je jugoslavensku federaciju moguće održati - doduše reformiranu.
Stoga i nije htjela (jer nemoguće je da nije mogla) prepoznati razorni potencijal Miloševićevog zauzimanja za »očuvanje Jugoslavije« koje nije bilo ništa drugo, nego plašt za prikrivanje (ali ne i skrivanje) plana stvaranja velike Srbije.
Potom, kad je napokon prodrla spoznaja da su stvari nezaustavljivo krenule u smjeru raspada države južnoslavenskih naroda, ključni igrači na svjetskoj pozornici nisu željeli (jer nemoguće je da nisu mogli) uskladiti svoja stanovišta o priznavanju novih država što su se, u granicama dojučerašnjih federalnih jedinica, javljale kao samostalni subjekti na području Jugoslavije.
Pa su priznavali nove samostalne države u različitim trenucima, što je nesumnjivo nosilo, htjeli to oni ili ne, i različite političke poruke.
Napokon, kad je u jeku osamostaljivanja nekadašnjih republika zveket oružja zaglušio glasove onih koji su još vjerovali da je moguće mirno razdruživanje svijet je napravio »pogrešku svih pogrešaka« koju nije ispravio do dana današnjega prihvatio je, krajnje nevoljko i nespremno, ulogu gasitelja ratnog požara, ali je to učinio na način da je pokušao lokalizirati, a potom staviti pod nadzor i ugasiti vatru rata ne na cijelom »opožarenom području«, već na pojedinim njegovim dijelovima. Predvidjelo se notornu činjenicu da se krizu koja je nastala u sklopu jedne države (koja se doduše raspadala) može riješiti samo u sklopu te države (mada nje više nema).
Stoga je bilo moguće da se težište aktivnosti međunarodnih faktora, slijedeći zbivanja na terenu, a ne utječući na njih, selilo s područja Hrvatske na područje BiH, pa opet u Hrvatsku, pa onda malo i na Srbiju, odnosno SR Jugoslaviju, pa opet na Hrvatsku, itd. Mirovne snage dobivale su godinama bezumno ograničene mandate, a oni su se sve do nedavno produljili iz godine u godinu, mada je svakom iole upućenijem analitičaru moralo biti jasno da će svijet na području bivše Jugoslavije, na ovaj ili onaj način ostati prisutan još godinama - u svojem interesu.
U međuvremenu, stigao je NATO, zamijenivši »plave kacige«. Bosna i Hercegovina živi pod nekom vrstom neproglašenog, ali stvarnog protektorata. Hrvatska je ostvarila svoju teritorijalnu cjelovitost, dijelom ratnim operacijama čije je tamne sjenke prate do danas, a pratit će je sve dok sama ne smogne snage da ih se riješi, a dijelom mirno, u suradnji s Ujedinjenim narodima. Miloševićeva je Srbija prije (tek) godinu dana doživjela bombardiranja koja su je, u funkciji kažnjavanja za ono što je činila na Kosovu, trebala (ali nisu) baciti na koljena. Slovenija i Makedonija, svaka na svoj način, izvukle su se i »uživaju« u ulozi samo prividno nezainteresiranih promatrača sa strane. Hrvatska je početkom ove godine na izborima okrenula leđa HDZ-u i krenula putem stvarne demokratizacije (i to voljom svojih građana, a ne kako neki tvrde: voljom svjetskih moćnika).
Crna Gora oprezno, ali prema svemu sudeći nepovratno ide prema, u najmanju ruku, velikom stupnju autonomije u zajedničkoj državi sa Srbijom, a još je vjerojatnije - prema punoj nezavisnosti.
Stotine su tisuća ljudi ubijene, milijuni prognani i izbjegli, gospodarstva su svih ključnih aktera krize u ruševinama, mada iz različitih razloga civilizacijske norme koje su 1990. dijelom već bile usvojene kao osnovna pravila (političkog) ponašanja, gotovo da su i zaboravljene, a »elita« ratnih zločinaca još čeka na »besplatni prijevoz u Haag.
I tek sada međunarodna zajednica (EU) saziva konferenciju svih sudionika jugo-krize. Da bi uklonila sumnju (a nacionalne paranoje već je podgrijavaju) o pokušaju obnavljanja jugoslavenske federacije, bit će pozvan i poneki susjed, a sve će biti uokvireno punim sastavom Europske unije. Hrvatskoj ta inicijativa, u kontekstu »pacificiranja« cijelog prostora bivše Jugoslavije može samo odgovarati.
Nije riječ isključivo o gospodarskim interesima, mada su oni i te kako važni, već i o tome da se »postizborna« Hrvatska, koja (i dalje) uživa simpatije svijeta, na predstojećoj konferenciji može profilirati i kao bitan faktor u postavljanju temelja za rješenje krize, ali samo cjelovito i trajno, takvo u kojemu moraju sudjelovati svi njeni subjekti, bez obzira na različitost sadašnjih svojih statusa.
Pođe li tim putem, zagrebačka bi konferencija mogla postati početkom procesa u kojemu će doista »sve biti dogovoreno«. U protivnom - ništa neće biti dogovoreno.