SLOBODNA SAZNAJE: ZAŠTO JE DRŽAVA NA PRAGU FINANCIJSKOG DEBAKLA U POSLU S AMERIČKIM "ENRONOM"
Je li Goran Granić, savjetujući Tuđmana, oštetio Hrvatsku za 500 milijuna dolara?

Preostalo je samo nekoliko dana do razrješenja petogodišnje političko-poslovne igre Republike Hrvatske i američkog energetskog diva "Enrona". Kako je ova igra išla ka kulminaciji, a protagonisti s američke i hrvatske strane proteklih su nekoliko tjedana bivali sve nervozniji — na vidjelo je izlazilo sve više pojedinosti ove već tragikomične priče. Priče koja više ne može završiti sretno, bez obzira na to nastave li Amerikanci graditi termoelektranu u Jertovcu ili dignu ruke od nje. Činjenice su neumoljive — nastavio se ili ne, ovaj posao nanijet će financijske štete Hrvatskoj, a pitanje je samo kolike — veće ili manje?
Posao koji je Hrvatskoj mogao donijeti goleme koristi sada propada pod neumoljivim teretom posljedica balkanizma kako bivše, tako i sadašnje vlasti. Već kad je potpisan prvi ugovor, prije nešto više od godine dana, Hrvatska je prošla nepovoljno, ali se stvar još mogla "zakrpati" pravodobnim ugovaranjem nabave plina. Vrijeme je protjecalo, a kako su cijene energenata (konkretno plina) rasle, tako je gubitak hrvatske strane postajao sve veći. Sada, nastavi li Hrvatska ovaj aranžman, u 20 godina trajanja ugovora doći će nas sve to skuplje za 400, možda i 500 milijuna USD!? Kako to da se u početku isplativ posao za Hrvatsku uspije u godinu dana upropastiti do razine da bi građane Hrvatske ova termoelektrana "fantom" morala stajati gotovo pola milijarde dolara više?

Apsurdno je, ali istinito — da je hrvatska strana potpisala od "Enrona" prvobitno ponuđeni ugovor, kada su Amerikanci nudili posao "ključ u ruke" (što je uključivalo da i oni nabavljaju plin), danas bi hrvatska strana mogla prezadovoljna trljati ruke zbog dobro odrađenoga posla. No, ovaj aranžman s Amerikancima imao je od početka previše moćnih osporavatelja s hrvatske strane. Vrijeme će točno definirati iz kojih su razloga naši "jaki momci" blokirali ovaj projekt. Pokazalo se da su ga u startu uspjeli blokirati, jer su uvjerili pokojnog predsjednika Tuđmana da se Amerikancima nikako ne smije prepustiti nabava plina, jer bi na razlici u cijeni energenta "opljačkali Hrvatsku".
U dosadašnjem tijeku afere je poznato da su hrvatski "lobisti" Tuđmana uvjeravali da je američka cijena od 8 centi po kubičnome metru plina pretjerana (8,8 centa dopremljen do elektrane). Već legendarni transkripti "s Dvora" upotrijebljeni su i za osvjetljavanje (ili zamagljivanje) i ove afere, no javnosti je prezentiran onaj dio koji se odnosi na Tuđmanove političke kalkulacije oko posla s Amerikancima. Transkripti s dva susreta kod Tuđmana, iz ožujka i svibnja 1999. godine, otkrivaju novu zanimljivost — netko je Tuđmana vrlo stručno uvjeravao da "makne" nabavu plina Amerikancima: "Predsjedniče, to su lopovi, lopovi, lažu Vam, zaradit će na nama 280 milijuna dolara... Mi možemo nabaviti plin za 7 centi po kubiku..."
Tako su Amerikanci ("lopovi") izgubili posao nabave plina te ubrzo potpisali ugovor na temelju kojega je nabava plina "hrvatski posao". Hrvatska strana, naravno, nije ni ugovorila niti dobavila plin po "7 centi". Vrijeme je protjecalo, a sada je cijena plina već 15 centi po metru kubičnom! Budućoj termoelektrani Jertovec treba 300 milijuna kubičnih metara plina godišnje, puta 20 godina, a razlika u cijeni sada iznosi već spominjanih pola milijarde dolara!
Tko je "lobist" koji je uspio obrlatiti pokojnog Tuđmana i, pod obećanjem da ćemo zaštedjeti 280 milijuna dolara, oduzeo "Enronu" obvezu nabave plina po 8 centi, zatim šutio godinu dana i pretvorio hrvatsku "uštedu" u štetu od pola milijarde dolara? Naši izvori tvrde da je one znamenite riječi Tuđmanu rekao čovjek koji je u društvu s tadašnjim premijerom Zlatkom Matešom presudno utjecao na posao s "Enronom". To je bio — Goran Granić! Tada i sada priznat kao energetski stručnjak Hrvatske broj 1. Sjećate li se, u proljeće 1999. Goran Granić je bio posebni savjetnik HDZ-ove Matešine Vlade za energetiku. Moćan tada, barem dovoljno da odredi koordinate američkom "Enronu", a sada još moćniji. Gospodin Granić zamjenik je premijera Račana, i dalje prvi autoritet kada je u pitanju Vladina energetska strategija.
Sada je jasnija Granićeva pretjerana nervoza zbog bujanja afere "Enron". Sad je jasniji njegov brzi odlazak u Houston, gdje je pokušao "izvaditi" stvar jer je postao svjestan skupog promašaja učinjenog prije godinu dana. Promašaja učinjenog na temelju upravo njegovih nastojanja za "uštedama". Sad je jasnije kako to da si je Granić mogao dopustiti i onakav agresivni napad na do tada koalicijskoj vlasti neupitnog autoriteta američkog ambasadora Montgomeryja.

Granić, svjestan, dakle, da je nastavak izgradnje Jertovca postala, njegovom krivnjom, financijska katastrofa za Hrvatsku, neobjašnjiva hrvatskim poreznim obveznicima — u Houstonu prije mjesec i pol dana inzistira na tome da Amerikanci svakako odustanu od ugovora za Jertovec. Svjestan, međutim, isto tako da si Hrvatska ne može dopustiti javnu svađu s tako moćnom svjetskom tvrtkom, nudi "Enronu" sljedeću "zadovoljštinu" — odštetu od otprilike 40 milijuna USD putem 18-mjesečne nabave struje od "Enrona" (stoga je cijena kilovata iz tog aranžmana skuplja nego na svjetskom tržištu) te dobivanje novog posla — gradnje termoelektrane kod Osijeka, dva do tri puta jače od one jertovečke (500 do 800 megavata). Zašto kod Osijeka? Zato što hrvatska strana želi uštedjeti na gradnji prateće infrastrukture koja, za razliku od Jertovca, kod Osijeka postoji. Granić uspijeva, vraća se u Zagreb, no houstonski protokol postaje umjesto tablete za smirenje američke i hrvatske strane — inicijator skandala, jer hrvatska strana odustaje od njegova potpisivanja? Zašto? Događa se još nešto skandalozno — naš prvi autoritet za energetiku tek u Zagrebu shvaća da je Amerikancima potpisao neostvarivo obećanje! Pokazalo se da se kod Osijeka tehnološki može graditi kapacitet od samo 100 megavata, a nikako od 500 do 800 "Enronu" obećanih megavata. Granić panično zove "Enron", traži odbacivanje houstonskog protokola, novo pregovaranje... No sad je već, nakon pet godina natezanja, i "Enronu" svega dosta. Ne pristaju na nova natezanja, traže poštovanje i nastavak ostvarivanja prvobitnog ugovora.
Nakon svega, a još nije gotovo do kraja, reklo bi se — dobar hollywoodski zaplet na "brdovitom Balkanu". Što sada? Hrvatska, kako da se god okrene, gubi. "Pritisnuti" američki ambasador na odlasku, Montgomery, u četvrtak navečer se na HTV-u i dalje pita: "Kad jednom nešto potpišete, toga se morate držati... Vrijede li potpisi hrvatskih dužnosnika uvijek ili samo od prilike do prilike...?" Slijedi i pametnom jasna poruka: "Bilo bi mnogo poštenije da su predstavnici Vlade, umjesto da sada pokušavaju umanjiti svoju ulogu, američkim sugovornicima otvoreno rekli da nisu zainteresirani za te ugovore."

Montgomery je bio i konkretniji: "Amerikanci vole da ih se pogleda u oči i kaže im se otvoreno..."
Tko će sad pogledati Amerikancima u oči, ostaje da se vidi, ali jasno je da će im morati reći, vjerojatno, jednu od ove dvije varijante: 1. odustajemo od svega, platit ćemo odštetu (dakle vjerojatno putem suda, jer Amerikanci će tražiti više od 40 milijuna dolara, a naši neće nuditi više od 15 milijuna dolara odštete) ili 2. nastavljamo po starom ugovoru, pa što košta, košta.
I nije baš neki izbor. Prva varijanta izgleda jeftinija, ali će nas stajati i politički i ekonomski kad se u financijskom svijetu "pročuje glas". Druga varijanta je doista neodrživa za ovako siromašnu zemlju. Postoji li nada za treću varijantu? Vidjet će se ovih dana, kada netko od naših pogleda Amerikancima "u oči". Samo da to opet ne bude naš izuzetni pregovarač — Goran Granić!