Zapadni analitičari ocjenjuju Slobodana Miloševića kao vrsnog taktičara ali lošeg stratega, najčešće ne definirajući njegov "grand strategy". Zna li se ta dugoročna strategija ili se ona brka s kronologijom događaja koje je izazvao? Miloševićeva strategija je od početka bila čista taktika. I to kako iz dana u dan zadržati vlast te po cijenu rata spriječiti tranziciju. Njegov glavni protivnik nisu bili Albanci, Slovenci, Hrvati, Bošnjaci ili Crnogorci, nego opozicijski potencijali koje je sustavno lišavao resursa. Porazio je jedino srpski narod, uništavajući obrambene mehanizme svih slojeva osim kriminalista, kriminalaca i krijumčara. Vanjska politika služila mu je za instrumentalizaciju unutrašnje.

Legaliziravši nacionalizam još kao šef srbijanskih komunista, omogućio je da se čitav politički život razvija isključivo unutar tog militantnog obrasca, pa se i nije mogla roditi liberalna demokracija, a time ni liberalna oporba. Stavljen pod pravovjernički nadzor svoje supruge Mire Milošević i njezina JUL-a, pilotirajući krajnjom desnicom Vojislava Šešelja i konstantnim liderskim razjedinjavanjem desnog centra — Milošević je toliko zatvorio prostor novim idejama i političkim snagama da se međunarodnoj zajednici i nakon intervencije NATO-a i haaškog blagoslova, postavlja kao nezamjenjivi čimbenik srbijanske i balkanske politike. Tako ga je svjetska politika i odgajala. Kontaktna skupina lakomo je prihvaćala potpuno nelegitimnu ideju ne samo njegova miješanja u odlučivanje o budućnosti Bosne nego i apsolutističkog predstavljanja bosanskohercegovačkih Srba. Isto se dogodilo i u vezi s kosovskim Srbima, a prije toga i hrvatskih Srba.
Želeći svakakav, pa i nepravedan mir, međunarodna zajednica ga prihvaća kao diktatora nad prečanskim Srbima jer vjeruje da kao organizator svih tih velikosrpskih a zapravo antitranzicijskih ratova, može osigurati i njihov međunarodnopolitičko-kompromisni završetak. Nakon što mu je gotovo deset godina dopuštao da djeluje kao nedemokratski vođa Srba izvan Srbije, sada taj isti pax americana traži od njega da bude demokrat Srbima u Srbiji!? A čitava je njegova politička filozofija opstanka zasnovana na odgađanju demokratizacije Srbije. Današnja je Srbija sablast beznadnosti koja luta Balkanom kao stovarištem odbačene prošlosti. Milošević nije samo socijalizirao strah od gubitka mirovina, zbog čega ga panično podržava politička gerontokracija, nego i strah od gubitka monističke prošlosti do koje bi došlo uvođenjem demokracije kao histerije stalne mijene.
Njegova osnovna preokupacija svih ovih godina bila je kako spriječiti ili bar usporiti promjenu postojećeg sustava. Nominalno se odrekao jednopartijnosti, ali realno je činio sve da do demokratski efektivnog višestranačja ne dođe. Podruštvenio je bojazan od vlastitog političkog pada i unutar svoje stranke, kojoj bi tranzicija donijela micanje s rukovodećih mjesta, manji standard i očekivanu dozu društvenog i ideološkog revanšizma. U tako organiziranoj klimi opće desperacije njegova se despocija čini faktorom stabilnosti i sigurnosti koju nikakve činjenice ne uspijevaju opovrgavati.
Za strukturalne promjene potreban je moderan društveni elan, a on se parazitski koči programiranim sijanjem zdvojnosti u opoziciju, u "Otpor", u bilo koju realnu opciju. Smjena Miloševića nije pitanje demokracije u kojoj on određuje pravila, nego pitanje političke snage za izvanredno ili bar novelirano stanje. Miloševića jedino povremeno i asocijativno probada sindrom Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin koji su defenestrirani zbog nezadovoljstva mladih, ali i "Crne ruke" koja je priželjkivala osvajanje "srpskih zemalja" izvan Srbije. Budući da je Miloševićeva soldateska izgubila te imperijalno svojatane teritorije, otpali su i razlozi njegova pučističkog svrgavanja.
Smjenjujući generale poput Staljina, Milošević je i u vojsci posijao strah od vlastitoga pada jer komu će nakon zabrane ratova i prekomande Srbije u civilno društvo trebati takva vojska? A gdje je pak policija izvela državni udar? Još uvijek je preveliki broj protagonista psihološki vezan uz Miloševićev projekt čuvanja vlasti. Tom se odnosu snaga može suprotstaviti samo izvanrednim društvenim i međunarodnim projektom poticanja procesa tranzicije.

Međunarodna zajednica se u analizi Srbije nekritički služi hrvatskim modelom demokratskog obrata koji je uspio tek nakon fizičkog nestanka Tuđmana. S Tuđmanom u snazi i njegovim "načinom" brojenja glasova i u Hrvatskoj bi se načekalo demokratskih izbora. Mehanička logika misli da se Miloševića može smijeniti na falsificiranim izborima ako se oporba ujedini oko jedinstvenog kandidata. To su čiste think tank predrasude. Da bi se pokazao demokratom, Milošević si može dopustiti da izgubi nevažne lokalne, ali ne i važne rujanske "federalne" i predsjedničke izbore.
Jalov je diktat SAD-a i EU-a — srušite Miloševića pa ćemo vam pomoći. Pa da ga Srbijanci mogu srušiti — i sami bi si pomogli! Jedina alternativa tim lažnim izborima jest stimulirana tranzicija i međunarodno ekonomsko otvaranje Srbije. Gospodarska "demiloševićizacija". Poticanje vjere u razvoj. Samo materijalni rast nade može pridonijeti rađanju kritičke mase kadrova željnih i sposobnih za društvene promjene. Siromaštvo paralizira. Kako pomoći ljudima, a odmoći Miloševiću? Ima li upotrebljive kontrastrategije za Miloševića?