Je li nova vlast u Hrvatskoj temeljito iznevjerila očekivanja biračkoga tijela nakon svoje sjajne pobjede početkom godine? Odgovor na to pitanje ne može biti jednoznačan. Tko je očekivao da će ona ispuniti sva svoja predizborna obećanja, taj je politički naivan. I hrvatski ljudi s malim demokratskim iskustvima morali su znati da su predizborna obećanja jedno, a njihovo ostvarenje nešto drugo. Također se nakon izbora pokazalo da pobjednička šestorka nije tako kompaktna kao što je izgledalo prije 3. siječnja. Pobjeda Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima unijela je novu razročnost u redove vladajuće koalicije. Naime, većina u koaliciji nije htjela njegovu pobjedu.

Očito je još i to da se koalicionari nisu prije izbora uspjeli složiti o nekim važnim pojedinostima pretvaranja polupredsjedničkog (zapravo i te kako predsjedničkog) sustava u parlamentarni model. I ono što se dosad zna o tim promjenama, po svemu izgleda da su one više u funkciji zadovoljavanja predsjednika Mesića nego ono što su trebale biti da on nije pobijedio na predsjedničkim izborima. Predsjednik Mesić će zadržati više funkcija nego što to dopušta izrazito parlamentarna demokracija, što i ne začuđuje jer njega bira narod, a ne parlament, pa on te dužnosti mora imati, jer u suprotnom bi slučaju, znači ako bi bio samo reprezentativna figura, zaista bio fikus.
No, ovdje valja raskrstiti s jednom iluzijom, naime s time da je u parlamentarnim demokracijama parlament najvažnije mjesto političkog odlučivanja. U parlamentu se predlažu zakoni, o njima se tu raspravlja i na kraju većina ih odobri, odnosno odbaci. Sve ostalo je u nadležnosti vlade. A to je ono najvažnije! Onaj tko provodi zakone u djelo, ponekad silom, često milom, taj je, da se izrazimo narodski, pravi politički drmator. Doduše, parlament treba nadgledavati što točije provođenje zakona, ali njemu tu stoje na raspolaganju male mogućnosti, jednostavno zbog toga što nije jedinstven. Bilo bi posve drukčije kada bi oporba imala mogućnost da sankcionira nepravilno provođenje zakona, no ako većina predlaže, odobrava i izvršava zakone, onda manjini, to jest oporbi preostaje smo prosvjedovanje bez posljedica u parlamentu. U Njemačkoj, primjerice, oko 80 posto zakona predlaže vlada, ostatak oporba, a njezini se prijedlozi gotovo redovito odbijaju. Prednost je oporbe samo u tome što preko parlamenta može utjecati na javnost, to jest birače, a oni mogu svoju volju provesti, barem u stabilnijim demokracijama, samo svake četvrte godine. Ono što se u parlamentu događa između, na to nemaju utjecaja. Znači li to da je oporba bespomoćna? Ni govora. Njezina prednost se nalazi u tome što praktično cijelo legislativno razdoblje vodi predizbornu kampanju. Također joj dobro dolazi i to da može kritizirati vladu i njezine parlamentarce, a da to ne mora dokazivati u praksi. Oporba ne snosi odgovornost ako se neki zakoni ne primjenjuju kako valja ili se uopće ne ostvaruju. To je "luksuz" u kojemu "uživa" oporba, ali joj to često ne koristi ako je vlada uspješna.
Neprijeporno je da je sadašnja vlast našla Hrvatsku u vrlo trošnom stanju. Činjenice su poznate i ne treba ih ponovno iznositi. To je koalicija mogla naslućivati i prije izbora, pa joj stoga valja zamjeriti što je obećavala brda i doline znajući da ih neće realizirati. Samo jedna natuknica: 200.000 novih radnih mjesta u četiri godine. Na takav skok zapošljavanja (u postocima) nije spremna ni gospodarski znatno potentnija Njemačka. Ostala obećanja kao otvaranje prema Europi i promjena politike spram Bosne i Hercegovine dosta se poklapaju s dosadašnjom realnom politikom, ali još se ne zna kolika će biti cijena koju će Hrvatska zbog toga morati platiti. To se odnosi i na povratak izbjeglih i nekoć pobunjeničkih Srba.

Ostali potezi nove vlasti, Vlade i Predsjednika, kao otkrivanje grijeha Tuđmanova sustava, rušenje samo nekih nezakonski sagrađenih kuća i guranje gospodarstva u stečajeve, nikako ne mogu dobiti pozitivnu ocjenu. Ta politika je mješavina jeftinog populizma i pomanjkanja socijalne savjesti. To su vrlo kratki koraci koji su pogodni samo za zadovoljavanje trenutačnih prohtjeva vladajućih u odnosu prema javnosti i međunarodnim financijskim institucijama. No, te dvije želje pobijaju jedna drugu. Javnost će uskoro biti zasićena iznošenjem prljavog rublja s Pantovčaka, a socijalni nemiri mogli bi zasjeniti sve ostale uspjehe nove vlasti. Očevidno je da su se oni na vlasti poveli za jeftinim efektima, a ne za trajnijim rješenjima. Oni ih, možda, i ne znaju.
Unatoč ovim zamjerkama, nova vlast zaslužuje povjerenje barem još do poluvremena svojega mandata. Treba vjerovati da će nešto naučiti iz svojih pogrešaka. Treba joj priznati da je preuzela veliki teret koji možda nadmašuje njezine sposobnosti. Da u Hrvatskoj postoji ozbiljnija oporba, moglo bi se od nove vlasti tražiti stvaranje velike koalicije, no na žalost sadašnja opozicija nije na visini svojega zadatka. HDZ-u nije uspio temeljit zaokret, Granićev DC je još prenejak, a ostale oporbene grupacije nisu dostojne toga imena.

I na kraju nekoliko riječi za utjehu. Sadašnja vladajuća koalicija u Njemačkoj u početku je srljala iz pogreške u pogrešku. Već se govorilo da neće dočekati kraj mandata. U međuvremenu konzervativna je oporba zapela u glib financijskih afera, a Schröder-Fischerovoj vladi uspjelo je (dijelom uz pomoć oporbe) svladati neke velike probleme i danas, dvije godine nakon pobjede na izborima, može uživati u golemoj popularnosti, s pravom hvaleći svoje uspjehe. Bilo bi dobro da se "njemački slučaj" ponovi u Hrvatskoj. Ako Hrvatska želi učiti od Njemačke, onda sadašnja vlast mora odustati od sotoniziranja oporbe, mora više poštovati ljudski element nego suho slovo zakona, i mora napustiti jeftine populističke poteze. Ako tako postupi, narod joj to neće zaboraviti.