Hrvatska je od međunarodne zajednice dobila specijalnu ulogu: biti amortizer Zapada za balkanski Istok. Svojevrsna tržišna i civilizacijska tampon-zona, zadnje linije Istoka prema Zapadu ili Zapada prema Istoku, svejedno, ionako je naša sudbina svedena na igru riječi i semantiku geopolitičkog pojmovlja. Mi jednostavno u svijesti prosječnog Europljanina nismo Zapad, mi smo za njega Balkan, zapadni Balkan, jugoistok, bivša Jugoslavija, siva zona. Da Europa više nije podijeljena, zablude su globalističkih utopista – ona nije više podijeljena blokovski i politički kao u vrijeme SSSR-a, ali tragovi te podjele ostaju danas kao konzekvencije novih geopolitičkih prestrojavanja prema monopolarnom interesu zapadnih velesila.

Ti tragovi postaju temeljno kamenje za novi sustav koji će zadržati neprimjetnu, gotovo fiktivnu, a opet stvarnu granicu između dvaju svjetova iz čisto ekonomskih interesa, interesa kontrole i dominacije kapitala. Kad EU i SAD ne bi zadržali trajni raskorak između sebe i jugoistoka Europe, morali bi izdržati jaki migracijski i socijalni udar s Istoka – kad bi siromašne zemlje Istoka pripustili u Europsku uniju, milijuni bi krenuli prema Zapadu. Taj val Europska unija ne bi mogla kontrolirati. Zato kapitalistički pragmatizam prema Istoku ima dvojaki pristup: zadržava službenu integralističku retoriku, ali ne pokazuje nikakve znakove da bi objedinio Europu na ravnopravnim osnovama. Bogati su odlučili diktirati ritam siromašnima, ponajprije te siromašne integrirati između sebe, objediniti ih u jedno tržište koje bi kontrolirano, ali izvan EU-a, bilo i tržište EU-a i SAD-a. Hrvatska je prema kartama ekonomske podjele Europe iza nevidljive granice, s onu stranu Zapada. Mi smo definitivno žrtvovani za interes SAD-a i EU-a na Balkanu.
Koliko god su Hrvati kroz povijest bili europski Pretorijanci, toliko su danas, uvjetno rečeno, graničari između ta dva svijeta – bogate i siromašne Europe. Zapravo, nadeurope i polueurope, graničari koji će biti zaduženi za globalističku postupnu socijalizaciju zaostaloga balkanskog Istoka u novi svjetski poredak. U balkanskoj monetarnoj i carinskoj uniji, Hrvatska će morati bespogovorno primati iz Bugarske, Albanije, Srbije, Rumunjske i Bosne sve ekonomske migrante, ali ne u tranziciji prema Zapadu, nego kao njihovo konačno odredište, jer Europska unija, kako rekoh, nema ni interesa ni htijenja izdržavati tu masu ljudi koja bi sutra krenula prema njezinim zemljama.

Ali ono što je najgore, Hrvatska bi morala podnijeti i civilizacijski udar jer je kulturološki i civilizacijski nerazmjer između nje i država na Balkanu s kojima će biti prisiljena na integracije, deseterostruko veći nego što bi taj nerazmjer bio između Hrvatske i, recimo, Austrije ili Njemačke. Zato nas u balkanskim integracijama čekaju civilizacijski šokovi zbog kojih će mnogi zažaliti u svom političkom sljepilu. Ne želim podcjenjivati u ljudskom smislu jugoistok Europe, štoviše, svi ljudi i narodi zavrjeđuju civilizacijsku razinu koja bi im omogućila život dostojan čovjeka, nego samo upozoravam na razlike u mentalitetu i kulturi, koje su se i u bivšoj Jugoslaviji pokazale dramatično nepremostivima ako ih se pokušava diktatom i prisilom integrirati u jednu državnu tvorevinu. Multikulturalizam ne mora podrazumijevati konfederaciju zemalja koje pripadaju posve različitim civilizacijskim i povijesnim okruženjima. Svjetski moćnici nikada nisu odustali od versailleskog integralističkog koncepta na Balkanu. Hrvatska je po svojim resursima i predispozicijama odavno mogla biti integrirana na Zapad da su oni to htjeli, ali u tom slučaju, EU i SAD ne bi imali most prema Istoku, jer bi se stvorio definitivan jaz između Hrvatske i Balkana. Time bi se stvorila geopolitička pukotina koja bi posve onemogućila prodor kapitala prema Istoku, i zato nikome na Zapadu ne odgovara potpuna izolacija Balkana, ali isto tako ni njegova potpuna integracija u EU prije nego se postigne njegova unutarnja nivelacija. Tu nivelaciju, prema procjenama zapadnih stratega, može postići samo Hrvatska koja bi u takvim okvirima bila kulturalno, demografski i etnički preplavljena kretanjima s Istoka. Tek kad bi Hrvatska dio svog civilizacijskog identiteta žrtvovala na oltar ujedinjenog Balkana, s ulaganjima velikih kompanija i izgradnjom prometne infrastrukture, a to znači nakon dugogodišnje pacifikacije ovih prostora, bio bi otvoren prohodniji put za integraciju Istoka sa Zapadom.

Godinama se kod nas govori o eurofobima koji su bili dobar izgovor za odbijanje europskih integracija Hrvatske. U političkom smislu, u smislu opiranja pritiscima EU-a i SAD-a, može se govoriti o eurofobima, ali u kulturološkom smislu, uvjeren sam da eurofoba ima vrlo malo. U tomu i jest paradoks: opiranje nije bilo usmjereno protiv Europe nego protiv Balkana u koji nas gura Europa, odnosno protiv koncepta nove Europe koji Hrvatsku vidi isključivo na Balkanu! Sad kad se govori o vanjskopolitičkim uspjesima aktualne hrvatske vlasti, Hrvatska nikad nije bila bliže Balkanu, pa čak i obnovi Jugoslavije u širem smislu! Najprije su nas uvjeravali da je obnova Jugoslavije tlapnja, a sad kad se o tome sve otvorenije govori, pokušavaju nas uvjeriti da su balkanske integracije upravo naš interes! Nije valjda da ćemo se jednog jutra probuditi i pomisliti da je samostalna Hrvatska bila samo jedan nedosanjani san, a za neke, i noćna mora?