Mesić kritizira Račanovu vladu, jer želi da napokon zaživi parlamentarna demokracija!

Hrvatska ima iskustva dvaju antidemokratskih poredaka: komunističkoga i HDZ-ovskoga. Komunistički je poredak sustav »jedinstva vlasti«, a jedina je partija mehanizam kontrole sustava / U takvu poretku, prema logici funkcioniranja sustava, važne odluke, pa tako i one kadrovske, donose se u jednom centru, a važne položaje u sustavu zauzimaju ljudi u koje partija ima povjerenja i u koje se može pouzdati / Stranačka koalicija ima pravo sudjelovati u formiranju Vladine programske deklaracije, pa i precizna »rasporeda« Vladinih mjera, ali sve dok ministri u Vladi ostvaruju te programe, oni moraju biti autonomni o stranci / Vlada se mora oslanjati na kompetentnu javnu upravu, lišenu ideologijskih kriterija i regrutiranu prema načelu kompetentnosti

Vlada je od predsjednika Mesića, u trenutku dok su mediji hipertrofirali krizu u odnosima Račanovih socijaldemokrata i Budišinih liberala, morala odslušati neugodnu lekciju. Kako HDZ-ovska kvazinovinska agencija često voli izvrnuti pokoju Predsjednikovu riječ, a Mesić je sklon pučki pojednostavljenu, a ne kategorijalno preciznu izričaju, ostala je nejasna njegova izjava o tome kako se šestorica nemaju što sastajati i ona nije prepoznata kao precizna pouka o tome da je Vlada kolektivno tijelo koje u svom radu mora biti neovisno, a da je njena autonomija u formiranju politike neupitna sve dok Vlada ima povjerenje parlamentarne većine.
Prema logici sustava, parlamentarne vlade, premijer nije »šef«, koji na vladinim sjednicama donosi konačan zaključak, nego se njene ključne odluke donose raspravom - kompromisom ili većinom. U današnjim okolnostima ne može biti nekog De Gaullea, koji bi kao predsjednik Republike predsjedao vladi, a nakon rasprave o nekom pitanju zaključio - 12 ne, jedan da, i to moj, dakle, odgovor je da. Kao što jedan čovjek, ni Predsjednik ni Premijer, ne može nametnuti Vladinu odluku, to ne smiju raditi ni šestorica stranačkih šefova, koji tvore koaliciju s uvjerljivom parlamentarnom većinom.
Srdžba, što je Mesić ovih dana ne može prikriti prema strankama i stranačkim koordinacijama, izazvana je naoko nevažnim imenovanjem direktora Lutrije. Pitanje koje Predsjednik sada otvara zapravo je jednako važno kao i ono prijašnje, a nagoni nas na razmatranje uloge političkih stranaka u demokratskom društvu. Hrvatska ima iskustvo dvaju antidemokratskih poredaka: komunističkoga i HDZ-ovskoga. Komunistički je poredak sustav »jedinstva vlasti«, a jedina je partija mehanizam kontrole sustava. U takvu poretku, prema logici funkcioniranja sustava, važne odluke, pa tako i one kadrovske, donose se u jednom središtu, a važne položaje u sustavu zauzimaju ljudi u koje partija ima povjerenja i u koje se može pouzdati. Partija nadzire i predstavničko tijelo, skupštinu, u kojoj su »delegati« s imperativnim mandatom, a kako ne postoji sustav diobe vlasti, nema niti autonomna tijela izvršne vlasti - vlade. Kao kvazivlada funkcionira »izvršno vijeće« koje samo provodi odluke: nominalno skupštinske, a stvarno partijskog vrha.
Tuđmanov se autoritarizam uspostavio nakon što je idealan tipski sustav politbiroovske komunističke vladavine bio dobrano rastočen »samoupravnim modelom«, ali i nakon legalizacije političkog pluralizma. Iako je Ustav prihvaćen 22. prosinca 1990. proklamirao načelo diobe vlasti, pa bi, prema tome u Hrvatskoj trebao biti uspostavljen demokratski poredak, upravo je partija bila mehanizam s pomoću kojega je autoritarni vladar postigao ono što je James Madison, jedan od »otaca utemeljitelja« američke federacije, pisaca prvoga modernog ustava, onoga američkoga iz 1878., nastojao spriječiti. Za Madisona stranke su klike koje mogu dovesti do pojave uzurpatora, poput britanskoga Georga III., ali i do »tiranije većine«.
Sustav konzekventne diobe vlasti i međusobne neovisnosti nosilaca vlasti brana je pojavi uzurpatora. Tuđmanov je pokret kao snažna, iznutra boljševički strukturirana organizacija, ušao u sustav u kojem ograničenja vlasti nisu postojala, a partija je bila mehanizam regrutiranja političkih dužnosnika, važnijih činovnika u javnoj upravi, ali i vodstava poduzeća u javnom i državnom vlasništvu. Partijski je mehanizam tako omogućio ostvarivanje koncepta staleškoga društva i nacionalnoga ekonomsko-političkog plemstva od stotinu uz partiju vezanih obitelji. I u demokratskom poretku političke su stranke mehanizmi regrutiranja političke elite. Dvije su američke stranke samo to, a u kontinentalnoj tradiciji stranačke mehanizme uvijek vezujemo i s ideologijskim sustavima i policy paketima što se biračima nude na izborima, odnosno s profiliranjem politike. Mesić od ministara u Vladi zahtijeva da se ponašaju kao autonomni akteri, koje više ne obvezuju mehanizmi stranke čiji su pripadnici, nego vrlo kvalitetno sročena Vladina programska deklaracija.
Prvi korak prema uspostavljanju sustava parlamentarne vlade jest da se Račanov kabinet nije ponašao kao prijašnji HDZ-ovi, kojima je samo formalno izglasano povjerenje u Saboru, a kao Vlada u pravom smislu riječi počinjali su funkcionirati tek kad ih je imenovao Predsjednik Republike. Ovaj je kabinet, naime, dobio povjerenje Sabora na osnovi Saboru predstavljene programske deklaracije. Zatečeni ustavni okvir nije omogućavao da svaki ministarski kandidat pred matičnim parlamentarnim odborom iznese program svoga resora i da parlamentarni odbori rasprave o njegovoj kompetentnosti, ali to je praksa što bi je valjalo afirmirati u slučaju rekonstrukcije ovoga kabineta. Stranačka koalicija, dakle, ima pravo sudjelovati u formiranju Vladine programske deklaracije, pa i precizna »rasporeda« vladinih mjera, ali sve dok ministri u Vladi ostvaruju te programe, oni moraju biti autonomni o stranci. Vlada se mora oslanjati na kompetentnu javnu upravu, lišenu ideologijskih kriterija i regrutiranu prema načelu kompetentnosti.
Današnja javna uprava nije takva, a time što je Vlada donijela zabranu novog zapošljavanja, dakle, šestorica su se odrekli mogućnosti da nekompetentne tuđmanovske činovnike zamijene onima koji bi bili regrutirani kompromisom šestorice, kratkoročno nije učinjeno ništa dobro. Za javnu bi upravu jedino rješenje bilo stavljanje svih položaja, popunjenih mimo javnoga natječaja nekompetentnim ljudima, na javnu audiciju, na kojoj bi mogli sudjelovati i oni što su starome režimu bili nepodobni za obavljanje javnih službi.
Stranke mogu regrutirati političku elitu i formulirati politiku, ali ne bi smjele, kao što je to bilo uobičajeno u sustavima 19. stoljeća, na osnovi stranačkih zasluga redistribuirati javna dobra. Kad je već riječ o Lutriji, jasno je zašto su Tuđman i društvo ondje htjeli svoga čovjeka, a to nam prostodušno otkriva i bivši direktor skrušeno priznajući kako je fondove javnih dobara prelijevao u privatni fond prve korupcionaške obitelji. Nema sumnje da Lutrija, kao izvanproračunski izvor sredstava, može biti zanimljiva političkim strankama i jasno je da politika mora zadržati nadzor nad tim javnim fondom, ali ne i upravljanje njime. Menadžment javnoga poduzeća ne smije se regrutirati prema stranačkome kriteriju, nego prema stručnosti i uspješnosti, a poslovanje tih poduzeća mora biti transparentno, kako bi se njihove menadžere oslobodilo političarskog reketa i svakog oblika transferiranja javnih fondova u privatne, bili oni »obiteljski« ili stranački.

Davor Gjenero