S poštovanjem,

Ured za odnose s javnošću HSP 1861. u Zagrebu

“Slučaj magisterij” nije “konstrukcija” nego skup činjenica: Od svog znanstvenog mentora i u stranačkoj hijerarhiji podređenog Borisa Kandarea je Anto Đapić prepisao 116 od 170 stranica, i to, kako je “Feral Tribune” duhovito primijetio, s “Tipfehlerima”. Tu Đapićevu i Kandareovu obmanu otkrio je Dobroslav Paraga koji je protiv krivotvoritelja i podnio kaznene prijave. “Clownu Paragi” kako ga je “krstio” Tonči Tadić (HSP) bilo je jako smiješno kad je čuo da je Đapić magistrirao, a s obzirom ga dobro poznavajući, nije naprosto vjerovao da Đapićev intelekt može biti dovoljan za pisanje magistarskog rada. Kad je dobio u ruke Đapićev (čitaj: Kandareov) magisterij, usporedio ga je odmah sa Kandareovim uratkom i obavijestio splitski Pravni fakultet. “Slučaj magisterij” nije politički pritisak na Đapića nego pravo poštenih ljudi poput hrvatske sveučilišne mladeži na zaštitu od krivotvoritelja i uzurpatora znanosti. Stoga, Đapić može biti loš političar, ali ne može biti magistar znanosti.

Točna je “Vjesnikova” tvrdnja, da je Đapićev HSP marginalna, a zahvaljujući Đapićevom “mjerenju visine kukuruza” je i desno-ekstremistička stranka. O tome govori i nedavno obavljeno istraživanje javnog mišljenja po kojemu Đapićev HSP na slijedećim izborima dobiva 1,1 posto glasova. “Paragin” HSP je 1992. bio po broju glasova druga oporbena stranka, iza HSLS, a ispred SDP i HNS. Đapić je na posljednjim predsjedničkim izborima od 10 kandidata bio deveti (9.), i to iza dva neovisna kandidata bez stranačke potpore, i čak iza Merčepove stranke. Paraga je na predsjedničkim izborima 1992. bio po broju glasova treći oporbeni kandidat (od osam), a “World fact book” za 1997./1998. američke vlade Tadićevog “političkog clowna Paragu” imenom spominje kao jedinog relevantnog oponenta bivšem predsjedniku Republike Franji Tuđmanu. O jačanju odnosa Đapićevog HSP sa sindikatima ne može biti ni govora kada se Boris Kunst (URSH) ogradio od Đapića te mu očitao i pravu bukvicu o manipulaciji radništva. “Slučaj stan” je isto tako jasan: Đapić i dan danas koristi stan grada Zagreba (javno vlasništvo) iako nema pravo. O tome je javnost obavijestio bivši povjerenik grada Zagreba Josip Kregar. I na kraju, Paraga nije proljetnim rješenjem Upravnog suda dobio pravo da se može žaliti, kako krivo tumači g. Tadić, nego je konačno dobio pravo biti stranka u predmetu koji je u postupku, dok se predsjednik HSP Dobroslav Paraga žalio sudskim vlastima još prije prije sedam godina, kada je bivši član HSP, Anto Đapić, 1993. uzurpirao HSP uz pomoć bivše stranke na vlasti (HDZ). Pored toga neće “uplakanom djetetu Paragi” William Montgommery ili sud vratiti HSP, kako je neznalački tvrdio Tonči Tadić. Pravaškom članstvu će HSP biti vraćen zato što je Paraga u pravu, a to je pojam koji je Đapiću nepoznat. Da je drugačije, ne bi Đapićev “stožernik” Tadić suvislo govorio o predsjedniku Skupštine Vijeća Europe, pitajući se zašto je lord Russel-Johnston posvetio cijelu tiskovnu konferenciju u Zagrebu njegovom šefu Đapiću. Glede insinuacija povezanosti našeg predsjednika s američkim veleposlanikom u Zagrebu možemo mirne savjesti demantirati. Gospodin Paraga je u funkciji predsjednika uvažene i cijenjene Hrvatske stranke prava 1861. posjetio Kongres na poziv predsjednika kongresnog odbora za nacionalnu sigurnost, ako Đapićev “stožernik” uopće zna što to znači.

Antifašist i književnik Ernest Hemingway je rekao, a mi u parafrazi kažemo: Đapiću, ne pitaj kome zvona zvone, tebi zvone!