Nova vlast na Tuđmanovu putu: Dobri samo oni novinari koji ne postavljaju neugodna pitanja

U posljednje vrijeme dio hrvatskih političara iz vladajuće koalicije, ali i sindikata nije zadovoljan svojom medijskom slikom pa bi rado birali novinare s kojima bi se »do sita napričali« i razumjeli bez provokativnih pitanja /Nije to ništa specifično za aktualnu vlast, jer valja podsjetiti da je pokojni Franjo Tuđman ugošćavao na svojim ručkovima uvijek iste novinare - njemu sklone, ne bi li barem dio slika o njemu i aktualnoj vlasti bio bajkovit / Na te Tuđmanove poteze tadašnja je oporba, ali i javnost, imala mnoge primjedbe i neprestano kritizirala »slizavanje vlasti i dijela novinara«.

Jesu li novinari vječna smetala koja malo toga razumiju pa se zato više-manje ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji? Ako je suditi prema posljednjim reakcijama dijela političara, sindikalista i inih na neke kritičke napise o njihovoj osobi, odgovor je potvrdan. Bez novinara bi čini se hrvatska sadašnjost i budućnost bile znatno ružičastije. Umjesto da pišu o »provedbi reforme ovog ili onog«, da »prosvjećuju i obrazuju pučanstvo« novinari iz dana u dan podsjećaju vlast na to da je sve manje zaposlenih, da se ne troši manje za državni aparat kako je bilo obećano, da gospodarski program nije razvidan, da tetošenje međunarodne zajednica nije rezultiralo konkretnom pomoći, da standard ne raste, da 60 posto hrvatskih građana ove godine neće osjetiti čari Jadrana... Na taj način, prema mišljenju dijela političara, samo smetaju, a padaju i teže riječi.
Dakako, zato i slijedi dodatno pitanje: Mogu li političari bez novinara ili novinari bez političara kad je suživot tako nepodnošljiv? Teško, jer ta je simbioza jednostavno neizbježna činjenica kao što je i nerijetka međusobna fascinacija i povremena ljubav ili ljutnja. U tom kontekstu u posljednje vrijeme dio hrvatskih političara iz vladajuće koalicije, ali i sindikata nije zadovoljan svojom medijskom slikom pa bi rado birali novinare s kojima bi se »do sita napričali« i razumjeli bez provokativnih pitanja. Dakako, nije to ništa specifično za aktualnu vlast, jer valja podsjetiti da je pokojni Franjo Tuđman ugošćavao na svojim ručkovima uvijek iste novinare - njemu sklone, ne bi li barem dio slika o njemu i aktualnoj vlasti bio bajkovit. Na te Tuđmanove poteze tadašnja je oporba, ali i javnost, imala mnoge primjedbe i neprestano kritizirala »slizavanje vlasti i dijela novinara«. Istodobno, tada vladajući HDZ uglavnom je imao mnogo primjedbi na dio novinarskih uradaka, o čemu svjedoče i tužbe dužnosnika protiv novinara i novina za uvrede, klevete i slično.
No čini se da su »dobri stari običaji« toliko prirasli srcu da ih je teško izopćiti. Čak dapače ovih smo dana svjedoci da ministar vanjskih poslova traži »primjerenog novinara«, a odbija razgovarati s onom koja se usudi kritizirati pojedine poteze Ministarstva vanjskih poslova. I Predsjednik države odbija razgovarati s novinarkom koja ga je dan ranije podsjetila na predizborna obećanja koja zasad ostaju u zapećku prepuštena zaboravu, odnosno nadi da su birači kratka pamćenja. Šef Udruge radničkih sindikata Hrvatske Boris Kunst od Novog lista traži da zamjeni novinarku koja prati tu sindikalnu udrugu, jer im »pisanje te novinarke pričinjava značajne teškoće«.
Riječju, nervoza na javnoj sceni Hrvatske u ljetnom razdoblju u kojem svi većinom nastoje izgledati ljepše i zanosnije, pa valjda i političari, a ne da tamo neki novinar kvari veselje percepcije vlastita lika i djela. Sve to govori da je vizija novinarske kritike sasvim drukčija, kad se gleda iz oporbenih nego iz vladajućih visina. Jednostavno, oporba je tu da kritizira i po potrebi se služi demagogijom, a vlast nedvojbeno ima teži posao - ostvariti očekivanja javnosti izložena vjetrometini kritika.
Naime, otkako su oporbeni stolci zamijenjeni vladajućima, dijelu političara naglo je porasla osjetljivost na kritike objavljene u medijima na njihov račun ( jer ruku na srce dosad su većinom bili više ili manje hvaljeni). Svakojutarnje pitanje: »ogledalce, ogledalce tko je najpametniji na svijetu?«, na koje se odgovor traži u novinama, nerijetko ostaje bez željenog odjeka, pa se u to ime pronalazi krivac među novinarima jer (koje li drskosti) povremeno ih podsjećaju na neispunjena obećanja, na propuste, na loše poteze vladajućih, na nedosljednost... Ljetno vrijeme kao da je podiglo temperaturu i u kabinetima političara, i ne samo njih, pa se očito novinari tretiraju kao dežurni Pedro za političke frustracije i nezadovoljstvo vlastitim učincima.
U davna komunistička vremena novinari su prema Jakovu Blaževiću bili plaćenici CIA-e, jer samo oni mogu kritizirati »samoupravni socijalizam«. Među današnjim ministrima također ima onih za koje su »novinari plaćenici«, jer bezrezervno ne podržavaju svako dizanje u zrak bespravno sagrađenih kuća. Ni potpredsjednik Komisije za pomilovanja hrvatskog Predsjednika Ivan Lopušinsky nije zadovoljan odjecima pomilovanja dilera u javnosti, pa će uvrijeđeno podsjetiti »da i dileri imaju pravo na pomilovanje«. Ivan Zvonimir Čičak, član iste Komisije javno će prozivati sve one koji su se usudili dignuti svoj glas protiv odluke kojom su veliki dileri izašli iz zatvora na »mala vrata«.
Nekima nije jasno ni zašto se digla galama u novinama zbog teške reakcije više od stotinjak ročnika na cjepivo protiv tuberkuloze u vojarni Borongaj. Ni više ni manje nego su u Splitu za prekid jazz festivala kao krivce proglasili - novinare koji su negativno pisali o očitim propustima organizatora ( dovoljno je podsjetiti na koncert Raya Charlesa). I bivši povjerenik za grad Zagreb Josip Kregar, uhvaćen u laži, ne libi se prozivati i govoriti o javnoj hajci na njegovu osobu, a sve samo zbog nekih stotinjak tisuća maraka povlaštenog kredita.
Naime, istina je kad Dorica Nikolić kaže kako žutilo u novinama neće pomoći da se otvori i jedno radno mjesto. Međutim, u svim nabrojenim slučajevima nije riječ o žutilu nego isključivo o kritici nekih poteza političara koji su željeli to ili ne izloženi oku javnosti pa i procjeni opravdanosti svakog poteza. Valja samo nakratko podsjetiti kako je bivša vlast imala tanke živce i nizak stupanj podnošljivosti kritičkih opservacija na svoj račun pa je njeno iznenađenje 3. siječnja bilo to veće, jer u svom autizmu nisu ni primijetili da su prešli Rubikon. Lekciju su održali birači, pa bi političari aktualne vlasti ( i ne samo oni) morali imati na umu da nije baš uvijek primjenjiva pouka kako je ponavljanje majka mudrosti. Naime, poruka bi mogla biti vrlo jednostavna - uvrede političari svakako ne trebaju trpjeti, ali kritike svakako da, jer ako direktor »Hrvatskih šuma« i mora voljeti novu vlast (kao što to tvrdi Vesna Pusić) novinari s tim u vezi ne moraju iskazivati pretjeranu nježnost. Uostalom, moglo bi se jednostavno zaključiti - pametan političar zna čemu služe mediji, a ostali su i tako listopadni!

Goranka Jureško