Pogreške predsjednika uprava, njihovih nadzornih odbora, ali i manjkave kontrole i spore reakcije Hrvatske narodne banke, "pojele" su vrijednost jednogodišnjeg budžeta zemlje. Tko će i kada za to odgovarati? Tko će i kako vratiti 5,4 milijarde dolara, koliko je stajalo "čišćenje" bankarskog tržišta u proteklih nekoliko godina. Neki stručnjaci tvrde da je navedena brojka i premala jer u nju nisu uključene razne revalorizacije kredita poduzećima u procesu pretvorbe i slično.

Analiza kvalitete aktive najsloženiji je i najznačajniji element u ocjeni stabilnosti poslovanja banke. Ona bitno utječe na poslovni rezultat banke te na sve aspekte njezina poslovanja kao što su profitabilnost, likvidnost i kapital. U rizičnu aktivu ubrajaju se kratkoročni i dugoročni krediti i depoziti, kratkoročna i dugoročna ulaganja te kamate i naknade za bankovne usluge. Tome se dodaju izvanbilančne obveze (bankovne garancije i druga jamstva, avali, otvoreni nepokriveni akreditivni i druge potencijalne obveze).

Banke su dužne tromjesečno procjenjivati visinu kreditnog rizika rizične aktive procjenom svakog pojedinačnog dužnika. Napominjemo da je riječ o procjeni koja može biti dobra ili loša u trenutku kada se radi. Rizična aktiva svrstava se na temelju te procjene i stupnju naplativosti u pet skupina (A, B, C, D i E). Samo se prva skupina naziva dobrom aktivom, a preostale su četiri potraživanja s kojima u pravilu ima teškoća u naplati. Samo za aktivu koju banka ocijeni dobrom (skupina A) nije potrebno izdvajati pričuve, dok je za lošu aktivu to nužno

Prema podacima Hrvatske narodne banke, na kraju 1998., udio dobre aktive, koja se, dakle, nalazi u skupini A, iznosioje čak 86,33 posto, što je s obzirom na početak recesije u gospodarstvu u najmanju ruku čudno. Podatak je tim čudniji ako se sjetimo da je riječ o godini kada kulminira bankarska kriza.

Kreditni rizik ili rizik vjerojatnosti da klijent neće podmiriti svoje obveze prema banci je boljka hrvatskih banaka ne samo u posljednjih deset godina, nego i u bivšem socijalističkom sustavu. Sumnjivi i teško naplativi krediti bili su, uz ostalo, uzrok sanacije Slavonske, Privredne, Riječke i Splitske banke, ali i propasti mnogih drugih banaka od Dubrovačke, Glumine pa nadalje. No, rizičnoj kreditnoj politici nisu bile, kako se obično misli, sklone samo brzorastuće banke. Tako je u 1998. više od 30 hrvatskih banaka odobravalo kredite povezanim osobama, 11 je odobravalo velike, a čak 18 najviše kredite. Veliki krediti su, da podsjetimo, oni koji prelaze 20 posto jamstvenog kapitala, a najveći dosežu i do 30 posto njegove vrijednosti.

Kako su veliki i najviši krediti u pravilu odobravani povezanim osobama, pojedincima ili skupinama povezanih osoba, ne treba čuditi da su prve eksplozije u bankarskom sektoru došle upravo iz tih krugova. Samo prema podacima HNB-a za 1998. krediti dioničarima, odnosno vlasnicima poslovnih udjela koji imaju više od pet posto dionica banke, članovima uprave, nadzornog odbora ili članovima njihovih užih obitelji" odobreni su u ukupno 41 banci. Teško je povjerovati da je pri svim tim kreditima poštovano pravilo jednoglasne odluke nadzornog odbora.

Razotkrivanje tajkunskih makinacija Kutle, Gucića, Novalića, nekih političara, ali i nekih drugih, ne toliko zvučnih imena, moglo bi povući za sobom bivše ili sadašnje predsjednike uprava banaka te članove nadzornih odbora. Činjenica je da bi se svakome od njih moglo naći barem nekoliko elemenata za krivičnu prijavu ili barem za smjenu. Već bi i temeljita analiza bankarskih kriza mogla mnogo toga razotkriti.