Kako netko tko piše knjige o korupciji, grmi protiv nje, može samome sebi dodijeliti kredit o kojemu drugi mogu samo maštati?
Nisam bandit - podmeću mi oni koje sam ugrozio. Čist sam, a igru mi namještaju oni koje sam prozivao zbog malverzacija, požalit će se proteklih dana dr. Josip Kregar. Bivši Vladin povjerenik za Zagreb, profesor s Prava, autor knjiga o korupciji i deklarirani borac protiv nje, tuži se kako se javnim napadima na njega stvara magla kojoj je cilj prikriti prave krivce za prave krivnje, stvoriti uvjerenje javnosti da su svi krivi, a onda, zbog toga, i da svima treba oprostiti. Tko stvara takvu maglu; mnijenje - da bi zbog logike "svi smo mi krivi" svim krivcima trebalo oprostiti? I kakve to veze ima s onim što je učinio profesor Kregar?
Svi koji su znali ili su utvarali da znaju, koji su slušali ili čitali što Kregar govori, govori da čini i što čini, morali su ostati zatečeni, iznenađeni, zabezeknuti, rezignirani, pa i ogorčeni, kada se pojavila medijska "magla" na koju se sada tuži Kregar. Javnost je toga profesora s Prava doživjela kao rijetku i egzotičnu pojavu u našem političkom zviježđu. Gotovo kao nekakav znak, kao rijetko svjetlo u gustom i gotovo beznadnom krležijanskom mraku. Profesor Kregar je - pa i preko medija (koje sada tereti za napade i stvaranje magle) - sve učinio da ga tajkunarijama i lopovlucima frustrirana javnost prepozna kao časnog i pravednog. Gotovo da je bio dočekan s olakšanjem, pa i sa zadivljenošću koja svoj odušak nalazi u ponavljanju onog znanog: ecce homo! Utoliko osupnutost javnosti - kada je čitala o malverzacijama u "Posmrtnoj pripomoći", gdje je Kregar bio predsjednik Nadzornog odbora - i jest tolika.
Moguće je da su Kregaru prijetili, da mu podmeću, da ga žele uvaljati u blato i tako blatnog izjednačiti s drugim prljavcima. Ali sjena na njega nije pala poslije priča o makinacijama u firmi nekrofilna imena koliko nakon spoznaje da je od nje dobio stambeni kredit od 100.000 maraka. Svakojakim lopovlucima frustrirani ljudi mogli su se samo čuditi, pitati zar je moguće da je i netko koga su doživljavali drukčijim od drugih isti kao i oni. Ono prvotno oduševljenje Kregarom zamijenjeno je još većim razočaranjem. Ljudi doista teško mogu shvatiti da netko tko piše knjige o korupciji, grmi protiv nje i biva članom institucija koje bi je trebale suzbijati, istodobno sam sebi odobri kredit o kakvom sve siromašniji mogu samo maštati. Što takav "mali čovjek" može misliti nego da je prevaren, da mu je podvaljeno, da mu je govoreno jedno, a sada doživljava suprotno?
Kregar se pokazao ne samo kao razočaranje, nego ujedno i kao politička paradigma. I on se pokazao kao talac dvostrukih kriterija. Jedni su javni, drugi privatni. Osobito u politici. Ali i u cijelom društvu. Kod nas su na djelu dvostruka mjerila. Kregar tu nije iznimka. Ima kod nas javno poznatih pojedinaca koji uvijek imaju dva aršina. Takvi su, recimo, uvijek voljni govoriti o pojedincu, pa onda, slijedom toga, i o nepriličnosti generalizacija. Oni već godinama - s pravom - upozoravaju da se u govoru o Srbima ne mogu rabiti kategorije kolektivne krivnje. No, istodobno kada govore o hadezeovcima, nikada ne primjenjuju princip za koji se zalažu! Omraženost toga članstva redovito je iznad proklamiranog principa. Članstvo u HDZ-u uvijek se tretira kao istočni grijeh, kao kolektivna krivnja!
Kao ilustracija dvostrukih kriterija koji ne postoje samo u politici, možda je najzorniji slučaj Jakova Sedlara, koji je s mjesta direktora premješten za drugog blagajnika HNK-a. Bez obzira na politički i umjetnički odijum koji je ovijen oko Sedlara, moglo se očekivati da će se oni koji su, s pravom, negodovali protiv javnog šikaniranja Alme Price i Urše Raukar makar iz uljudnosti pobuniti i protiv degradacije Jakova Sedlara. Ali ne. Osim Ivana Zvonimira Čička, nitko nije prozborio o toj diktaturi dvostrukih kriterija. Naznake takvog "diferenciranog pristupa" već se naziru i u tretiranju onoga što je učinio Josip Kregar.
Milan JAJČINOVIĆ