Dražen Budiša još uvijek skriva svoje prave karte, ali je već sada sigurno da će nakon nekoliko dana “dodatnih razgovora” ipak učiniti sve kako bi skinuo i onu posljednju sumnju da je ova grozovita priča o navodnoj haškoj optužnici protiv uglednog generala Petra Stipetića mračni plod njegove i Radoševe političke kuhinje. Za sve ovo - kako će sigurno pokušati dokazati - nipošto se ne može okriviti ni ministra obrane, a niti svenazočnog američkog veleposlanika, već je očevidno netko drugi zbog nečega drugoga, podmetuo još jednu dvojbenu političku aferu, u gotovo očevidnoj svezi s poznatim sukobom između Ministarstva obrane i Pantovčaka oko budećeg nadgledanja, zapovijedanja i preustroja vojske, dok će se mnogi složiti i sa Zdravkom Tomcem, koji je iz izmučenog Vukovara, hrabro poručio “gospodi iz Haaga”, da konačno prestanu s prekovremenom proizvodnjom sve prekobrojnijih optužnica.

I ta se izjava možda može shvatiti kao dodatna potvrda onoga što je prvi objelodanio “Globus”, a sada potvrđuju, i “Slobodna Dalmacija” i “HONOS” Nenada Ivankovića, bez obzira na to što je poslije susreta s Carlom Del Ponte, ministar pravosuđa Ivanišević ustvrdio kako nema nikakvih potvrda da se protiv bilo kojeg hrvatskog generala, podižu bilo kakve nove međunarodne optužnice. U obnovljenoj zbrci, ponovno se javio i glasnogovornik haškog Tribunala koji kaže da se i ovom prigodom radi o “pukim spekulacijama”, ali ostavlja otvorena vrata za dodatna nagađanja o nekoj tajnoj istrazi, koja ne mora, a ipak može završiti i konačnom optužnicom. Ne zbog Stipetićeve blistave pobjede u veličanstvenoj “Oluji”, već zbog devet civilnih žrtava u vrlo dvojbenom odlaganju dogovorenog povlačenja iz “Medačkog džepa”, dok se sada ipak otkriva da je i na Kordunu i Baniji bilo nekih grozomornih stvari, bilo da je riječ o nekim Hrvatima, Bosanciiha, ili Srbima.

Nitko ne zna gdje su iščezli pravi krivci za masakr u Ahmićima, a niti ova vlast još nije privela, niti prozvala nijednog nekažnjenog ratnog zločinca, pa se tako čini da bilo čija i bilo kakva politika zakonomjerno upada iz pogreške u pogrešku, čim počne oklijevati s odlučnom primjenom zakona. A ova Vlada nema previše sreće, a možda niti mudrosti, i spretnosti, kada je riječ o nekim presudnim domovinskim temama, dok se sama sve više zapliće u međusobnim osobnim i koalicijskim sukobima, pa tako ne zna iskoristi ni ono što joj se ustabočilo pred nosom. Petogodišnjicu “Oluje” ipak je trebalo obilježiti na svečaniji način, dok su još uvijek ostala u zraku obećanja kako će se u slučaju Blaškić otkriti neki prevratni novi dokumenti. Pritom se čini da ni nedvojbeni međunarodni ugled Hrvatskoj nije donio neke očekivane političke poštede, pa se ne zna pritišću li Zagreb tako nemilosrdno zbog toga jer je već sada postao premekan, ili je još uvijek toliko tvrd, da mu niti sada ne vjeruju do kraja.

Nema dvojbe da je ova vojska ostala pobjednička vojska, ali se tek sada otkrivaju neke mučne istine, koje dokazuju i dodatne grijehe HDZ-a, a ne samo one, koji su već davno potvrdili opću pljačku i rasipanje, klanovske i regionalne podobnosti, ideološku i stranačku isključivost, amaterizam i neodgovornost. I dok je HDZ neodgovorno tvrdio kako bi ova vojska “mogla odmah u NATO, samo da nema antihrvatske međunarodne zavjere”, Kajin je drsko, ali dobrodošlo, otkrio da većina hrvatskih zrakoplova i helikoptera ne može poletjeti zbog dosadašnjeg nemara, dok je niz skandala oko maltretiranja ročnika u mračnim, hladnim i opustošenim vojarnama, potvrdio da bi neke časnike ipak trebalo istjerati na cestu i konačno izboriti nacionalni konsenzus oko modernog preustroja vojske i prvog pravog modela izvorne obrambene doktrine.

Sve ove presudne teme ostale su u sjeni priča o preskupim mobitelima, prekobrojnim automobilima i lažnim invalidima, dok se tek nedavno potvrdilo da između Stipetića i Radoša postoje vrlo ozbiljne razlike oko toga tko će nadgledati vojsku i Glavni stožer, Predsjednik ili Ministarstvo obrane, premda bi konačnu riječ ipak trebao imao Sabor, dok je cijela rasprava počela na vrlo nespretan način u nemogućoj dvojbi oko toga tko će zapovijedati u miru, a tko snositi ratnu odgovornost. U to su se uplele i dodatne priče oko vojne nazočnosti u Kninu, a očevidno sukobljene strane, podjednako lukavo rabe neke vrlo omiljene političke doskočice. Tako na Pantovčaku tvrde da vojsku ne treba ponovno “politizirati” izravnim nadzorom stranačkih ministara, dok Radoš dokazuje da samo Ministarstvo, a ne neki Predsjednikov stožer, može osigurati demokratski i civilni nadzor, u još jednoj od onih presudnih predustavnih bitaka, iz kojih će konačno izrasti novi modeli raspodjele moći između Markovog trga i Pantovčaka.

Zbog toga je Šeks odmah zgrabio prigodu da cijelu priču oko generala Stipetića proglasi izravnom podvalom Stipe Mesića, baš kao što je Budiša odmah pomilovao američkog veleposlanika Montgomeryja, kako bi dokazao da je riječ o domaćoj, a ne inozemnoj podvali, možda ipak prije protiv Radoša i Budiše, a ne Stipetića i Mesića, dok uvijek ostaje strah da se netko treći smije, dok se stalno svade ovi ojađeni politički pobjednici. Nema dvojbe da će i ova afera roditi nekoliko dodatnih Tuđmanovih ulica i trgova, dok će Budiša dobiti dodatne pristalice za svoj poziv da se konačno točno odredi što čini konačnu “zapovjednu odgovornost”, zbog koje je Blaškić već dobio četrdeset i pet godina, a možda će i Stipetić osobno u Medaku dogovorio prekid sukoba, a netko drugi ipak potajno masakrirao civile.

Tako se ipak ne radi samo o domaćim obračunima. Blewitt tvrdi da ništa ne mora, a sve može biti, dok Vlada očevidno nije bitno ojačala svoje pregovaračke pozicije s mučno izborenom Deklaracijom o suradnji s haškim Tribunalom, kada je Haag ponovno optužuje za skrivanje nekih osobito zanimljivih papira a Carla Del Ponte stalno prijeti nekim novim neimenovanim hrvatskim vođama. Uz sukobe Radoša i Stipetića, došlo je do otvorenih nesporazama između Radoša i Pančića, pa dok svi znaju da se u izmišljanju lažnih ratnih rana, na sve strane kralo i kapom i šakom, ipak nije razbijen lanac lažne veteranske solidarnosti, dok u tim stalnim sukobima oko ovlasti i vlasti, neprestano traje i vrlo neizvjesna rasprava o političkoj i demokratskoj evoluciji i revoluciji, u kojoj osporeni legalisti uzaludno traže one konačne dokaze, a proslavljeni populisti sve više uživaju u medijskoj poplavi aferaških optužnica. Danas Stipetić, a sutra netko drugi, u stalnom presvlačenju istih zaplotnjačkih kostima.