Surađuje li Haag s Hrvatskom?

Može li se dogoditi da većina hrvatskih građana »prema načelu objektivne odgovornosti« završi iza haaških rešetaka? Pitanje se može učiniti apsurdnim, ali bude li trebalo naći formulu za provedbu politike - »mir, mir nitko nije kriv« onda je sve moguće, pa čak i izjednačiti obrambeni Domovinski rat sa srpskom agresijom na Hrvatsku na što se iz najviših krugova hrvatske vlasti ovih dana i upozorava. Naime, navodna istraga Haaškog suda o ulozi generala Petra Stipetića u akciji Medački džep, otvorila je ponovno pitanje dvojbene mjerodavnosti Tribunala nad Domovinskim ratom i granicama do kojih seže njegova pravda, odnosno nije li Haag više mjesto za političke pritiske negoli privođenje stvarnih krivaca za počinjene zločine.
»Vukovar je mjesto s kojeg treba reći gospodi iz Haaškog suda da je dosta onog što nam rade« uzviknuo je ovih dana potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac, izrazivši svoju sumnju u pokušaj izjednačava žrtve i agresora, pa je stoga, prema njegovu mišljenju, nužno reći - dosta! Razloga za takve reakcije bilo je na pretek i prošlih godina ( ne može se reći da i HDZ-ova vlast nije pokazala veliki stupanj kooperativnosti s Tribunalom u odnosu prema ostalim državama bivše Jugoslavije), ali odnos Haaga prema Hrvatskoj i dalje se ne mijenja, unatoč promjene vlasti i navodno boljoj suradnji. Može se reći da je i dalje na snazi isti »režim« odnosa prema Hrvatskoj. Naime, još je prije nekoliko mjeseci hrvatskoj novoj vlasti obećano da će Haaški tribunal povući prijavu Vijeću sigurnosti UN-a protiv Hrvatske, a ovih dana postaje jasnije zašto se to još nije dogodilo. Naime, Graham Blewitt, zamjenik glavne haaške tužiteljice tvrdi da Hrvatska i dalje ne surađuje dovoljno s Tribunalom, odnosno da nije dostavila sve tražene dokumente i omogućila pristup državnim arhivima. Uz to, broj generala Hrvatske vojske koji bi su pod istragom zbog »zapovjedne odgovornosti« širi se iz dana u dan, a iz Haaškog suda na sve upite odgovara se sa - »no comment«, što u Hrvatskoj uglavnom izaziva komentare poput onih Tomčevih. No istodobno ni jedan od onih zbog kojih je na Dan domovinske zahvalnosti Vukovar plakao nije u haaškim prioritetima niti ima naznaka kad bi taj dio pravde trebao biti zadovoljen. Zbog toga je hrvatsko nezadovoljstvo nerijetko dvostrukim mjerilima Haaškog suda sve veće i sve teže se pronalazi primjereno opravdanje za eventualno nova izručenja, dostave dokumentacije, proučavanje arhiva...
Konkretan zločin treba dobiti i konkretno ime s konkretnim dokazima pa onda sigurno neće biti niti opiranja »ulasku u hrvatski suverenitet« što je uostalom u proteklih deset godina nebrojeno puta isticano. Valja podsjetiti da su haaški istražitelji proteklih mjeseci uz punu suglasnost hrvatskih vlasti »prekopali« područje Gospića u potrazi za dokazima, ali bez uspjeha. Pokazalo se da je pobuna pučanstva bila potaknuta ponosom, a ne pokušajem zataškavanja zločina. Uostalom koliko je nacionalni ponos osjetljiva »biljka« najbolje potvrđuje propali pokušaj da se na svjetskoj razini utemelji međunarodni sud koji bi procesuirao zločine počinjene diljem svijeta u ratnim ili mirovnim operacijama. Najveći otpor pokazala je najveća svjetska sila - SAD uz obrazloženje da njenim građanima može suditi samo američki sud. Hrvatska jasno nije u poziciji SAD-a, ali nedvojbeno je da prijetnja Haagom svima i svemu mora prestati, odnosno bolje rečeno imati jasnije postavljene pravne granice i politička pravila igre negoli je to dosad bio slučaj.

Goranka Jureško