Umjesto slavljenja »Tuđmanova«, valjalo bi detuđmanizacijom politički integrirati Hrvatsku

Svi oni koji su se nadali da pobjeda demokratskih političkih stranaka na izborima 3. siječnja i izbor Stipe Mesića za predsjednika Republike moraju donijeti bitnu promjenu i u javnom diskursu ove zemlje 5. su kolovoza ostali duboko razočarani. »Tuđmanov spomendan«, što ga je ovaj, sukladno pretencioznosti i kiču svoga političkog stila, nazvao »danom domovinske zahvalnosti«, vlast, doduše, nije proslavljala rastrošno i bučno, kako bi to činili tuđmanovci da još disponiraju nacionalnim javnim fondovima, ali taj sporan datum nije iskoristila da potakne javno mnijenje na promišljanje o našoj najnovijoj povijesti, koja nas još politički obilježava. Nitko se nije sjetio slavnoga govora Vlade Gotovca pred zgradom Hrvatskoga radiše na Krešimirovu trgu, u kojoj su tada sjedili oficiri okupacijske vojske, a vrlo su ih brzo zamijenili odabranici srca nekog Gojka Šuška. Gotovac je tada, u svom proturatnom govoru, rekao kako tuđe domove ruše oni koji nemaju svojeg doma. Podsjetio je te nesretnike u »vojnoj komandi«, što se danas klate devastiranom Srbijom i smišljaju nesreću Crnoj Gori, da zauzimaju zgradu, što je nastala mukom Radišinih članova, a bila je namijenjena ne raskoši pretorijanaca, nego pomoći mladima da se obrazovanjem izdignu iz bijede. Oni što su u uniformama JNA razarali tuđe domove danas su većinom suočeni s onime što je Gotovcu prije devet godina bilo jasno, ali plod muke Radišinih članova i danas je utočište besmislenoj administraciji Ministarstva obrane i Glavnoga stožera. Ni današnji stanari te zgrade ne razmišljaju o tome na čijoj je muci i znoju utemeljena njihova raskoš. Za hrvatskog patriota »Oluja« je, bez sumnje, kontroverzan događaj. Njome je prevladano neizdrživo stanje rascjepkanosti države, a munjevito odvijanje operacije u prvom je trenutku poticalo nacionalni ponos. Danas, međutim, znamo za crni telefon između zloglasnih vila na Pantovčaku i Dedinju, a časni vojskovođe, poput generala Stipetića, ne odbacuju mogućnost da je vojna operacija i politički unaprijed pripremljena. Sporne su i obavještajne igre kojima su praktički svi stanovnici oslobođenoga prostora, hrvatski Srbi, potisnuti na bijeg prema Bosni i maćehi Srbiji. Najspornije je, ipak, ono što se događalo u tjednima nakon »Oluje« - kad su gorjela sela, kad su organizirane ture pljačkaškog turizma na oslobođena područja, kad su ubijani starci, što su ostali na tim područjima. Oni što su palili kuće hrvatskih Srba nikad nisu razumjeli Gotovca, posebice ne njegovu poruku s težinom pravorijeka, kako onaj tko pali tuđi dom nema svoga. Sasvim drukčije poruke od tuđmanovaca, koji smatraju kako je njihova vođu i sljedbu, što joj pripadaju, trebalo više veličati na njihov spomendan, naravno, odašilju i Goran Granić, marljiv i sposoban zamjenik premijera, koji je boravak u kninskom kraju iskoristio za posjet manastiru »Krka«, ali i nadbiskup Bozanić, koji sigurno nije slučajno odabrao vrijeme svoga ekumenskog posjeta Beogradu. Kninska krajina nije funkcionirala kao integralan dio političkog prostora moderne Hrvatske. Ta politička integracija ponajmanje se može se provesti Tuđmanovom strategijom etničkog čišćenja i useljavanja nevoljnika iz Bosne, koji su, zahvaljujući i Tuđmanovoj politici i njegovoj suradnji s krvnikom s Dedinja, ostali bez svoga doma. Sramotno opustošen prostor, spaljene i otprije sirotinjske kuće i uništene skromne egzistencije hrvatskih građana, to je i danas, nakon pet godina, slika prostora oslobođenoga »Olujom«. Ipak, 3. siječnja činilo se da se politička integracija dogodila sama od sebe. Hrvatski su Srbi tada odbijali glasovati u posebnoj izbornoj jedinici za srpsku nacionalnu manjinu i prolazili su torturu HDZ-ove političke mašinerije, čekajući najprije u jednom redu da se ispišu s posebna popisa birača, a poslije u drugom kako bi glasovali jednako kao i većina hrvatskoga biračkog tijela - za političke promjene. Poruka tih nesretnih ljudi, od kojih je dio doista bio uključen u agresiju na vlastitu domovinu, a za račun Miloševića i njegova režima, jasno je politički izražena. Oni žele integraciju u hrvatski politički život, kao ravnopravni građani. Ako je već datum kad je bivši autoritarni vladar dizao barjak u Kninu, dok se njegovo »plemstvo« otimalo za preostale skromne resurse tog područja, poput Knin-gipsa, što su ga prodali stranoj kompaniji da bi tu tvornicu zatvorila i spriječila konkurenciju svome austrijskom pogonu, i dok su psi rata postupno puštani u pljačku, i danas slavimo kao praznik, taj je datum valjalo iskoristiti za političku integraciju zemlje. Ona se, pak, ne može postići niti HDZ-ovskim resentimentom, niti kičem vitezovskih deklamacija o slavnome Zvonimirovu »kraljevskom gradu«. Ipak, konfabulacija kako bi se general Petar Stipetić, jedan od najpametnijih i najobrazovanijih ljudi u hrvatskoj generalskoj uniformi, časnik besprijekorna moralna habita i biografije, mogao naći u poziciji haaškoga optuženika, što se pojavila neposredno pred »Tuđmanov spomendan«, dovela je do najveće sramote vezane uz taj »praznik«. Mogli smo tako čuti da su svi generali jednaki, pa se ljude poput Tusa, Stipetića, Špegelja, Agotića... izjednačuje s polusvijetom bivših vozača, vodoinstalatera ili podoficira plaćeničkih vojski, kakvi su oni iz četvorice koji će doista vjerojatno uskoro put Scheveningena. Mogli smo čuti i to kako su »gospoda iz Haaga« pretjerala. Spomendan Franje Tuđmana poslužio je upravo onome za što ga je i tvorac dizajnirao, kao datum isticanja ksenofobije i otpora »novom svjetskom poretku«. Delićevsko obraćanje haaškim tužiteljima kao »gospodi« također je dio mentaliteta ruralne ksenofobije, gdje su gospoda, a posebno ona strana, prirodni neprijatelji. Naravno, takav diskurs s neskrivenim su zadovoljstvom dočekali eksponenti propaloga antidemokratskog pokreta, jer time, eto, predstavnici demokratskih stranaka prema Haaškome sudu preuzimaju stajališta, što ih je definirao njihov neprežaljeni vođa.
Usput spomenimo da general Stipetić, koji je na se preuzeo težak zadatak pretvaranja »škvadre« Tuđmanovih pretorijanaca u ozbiljnu vojsku, usklađenu sa standardima demokratskoga svijeta, nije prvi pristojan čovjek kojemu se prijeti Haagom. Prvi je to doživio Vlado Gotovac, i to iz usta HDZ-ova ridikula, koji je u tom trenutku bio glavni tajnik pokreta. Najava krivičnog progona Stipetića jednako je besmislena kao što je bila i hadezeovska najava sankcioniranja Gotovčeva »izazivanja nacionalne mržnje«. Bezvrijedni pored sebe ne podnose vrijednost, a kukavci hrabra građanina. Kao što korupcija u Tuđmanovu režimu nije bila samo metoda brza stjecanja bogatstva, nego načelo funkcioniranja društva, tako i obezvređivanje svake vrijednosti nije samo plod zavisti slabih, nego i metoda socijalnog inženjerstva. Samo narod bez morala i dostojanstva, bez slobodnih ljudi, koji će progovoriti o nacionalnim posrnućima, pogodan je da nad njim vlada režim kakav je bio Tuđmanov. Stoga protivnike, one koji dijele vrijednosni sustav slobodnoga svijeta, njegovi sljedbenici nastoje zastrašivati ne bi li se povukli i zašutjeli. Međutim, ne progovorimo li o mračnim elementima svoje nedavne prošlosti, pridonosimo produbljivanju moralne krize, što su nam je ostavili tuđmanovci, i odgađamo integraciju političkoga korpusa. Načinom na koji je obilježeno »Tuđmanovo« kao da je prijetnja tuđmanovaca o njihovu »povratku na vlast« učinjena manje besmislenom.

Davor Gjenero