Zagreb i Houston su ipak uspjeli presudno počistiti hrvatsko-američki pregovarački stol samo 24 sata prije prevažnog Račanovog i Mesićevog washingtonskog susreta s Williamom Clintonom. Bez obzira što su i Predsjednik Republike i Premijer pokušavali dobrohotno dokazati kako beskonačne svađe s američkim energetskim divom “Enronom”, u ovom presudnom trenutku neće opteretiti hrvatsko-američke odnose, većina dobro obaviještenih znalaca ipak je vrlo dobro predvidjela da će u ovaj zadnji tren Zagreb morati pametno popustiti kako bi ipak potvrdio svoju pregovaračku, diplomatsku i gospodarsku pouzdanost. U samom srcu globalne predvodnice svijeta, najmoćnije gospodarske sile i sjedištu najvažnijih novčarskih institucija, ipak se nije se moglo dopustiti da Mesić i Račan kod kuće obećavaju američki ulagački boom, a u globalnim gopodarskim okvirima, Hrvatska bude proglašena tako nepouzdanim partnerom, da jednoj od najmoćnijih američkih kompanija više nije preostalo baš ništa drugo, osim sudskog postupka za naknadu štete zbog iznevjerenih investicijskih obećanja.

Tako je ovaj gospodarsko-diplomatski nesklad trebalo žurno premostiti i kod kuće i u svijetu. U najavama ovog prevažnog američkog izleta, i Mesić i Račan su očevidno pokušali promijeniti one dosadašnje hrvatsko-američko dnevne redove, pa su jedva ponešto prozborili o onim klasičnim, “tuđmanovskim”, geostrateškim, vojnim i “partnerskim” temama, dok su širom otvorenih usta obećavali očekivani uspon u međusobnoj gospodarskoj suradnji, kako bi dokazali da se ovaj posjet neće svesti samo na raspravu o obvezatnim političkim i regionalnim uputama, već prije svega potvrditi kao toliko očekivani iskorak u američkoj potpori za opću hrvatsku dobrobit. Ne samo kao “balkanski uzor”, “demokratski policajac” ili “regionalna lokomotiva”, već prije svega kao zdrava i stabilna zemlja, koja zaslužuje dodatno gospodarsko povjerenje, a nudi “povoljnu, sigurnu i pouzdanu ulagačku klimu”.

U tome je “Enron” bio mlinski kamen oko vrata, pa se čini da je Vlada u zadnji čas ipak odlučila da obilno preplati pravednu nadoknadu za pretjerane “Enronove” troškove, kako je to već bio najavio “Nacional”, negoli da nakon višemjesečne međunarodne arbitraže uštedi petnaestak milijuna dolara, a izgubi očekivane multinacionalne milijarde. O tome bi Goran Granić, potpredsjednik Vlade, energetski stručnjak i Matešin savjetnik za energetsku preobraobrazbu, mogao napisati cijeli roman. Bez obzira što je bio odbačen kao oporbeni kandidat za gradonačelnika, Granić je u razgovoru s Tuđmanom, odlično opisao (stenogram u “Feralu”) grabežnu prirodu “Enrona”, kao izrazito moćne kompanije koja će zlorabiti i politiku i novac da bi osigurala sedmorostruke profite, pogotovo u onim tranzicijskim zemljama koje su osuđene na svaku vrst kolonijalne ucjene.

Tuđmanu je prijetvorno prepustio “političke odluke”, a već tada zagovarao deregulaciju tržišta, razbijanje monopola INA-e i potpuno transparentna pravila igre, što niti onda, a niti danas, ne odgovara moćnim hrvatskim lobističkim grupama, koje u svom zagovoru nafte, ugljena ili plina, žele enormne profite pod svemoćnim državnim kišobranom. Granić je bio u pravu, ali ipak nije izvukao one neizbježne pouke. Bez obzira na sve pohvale demokratskim promjenama, i obećane reforme po američkim uzorima slobodnog i dereguliranog energetskog tržišta, “Enron” nije htio odustati od maksimalnog profita, a američka politika ipak mnogo dosljednije štiti svoje gospodarske interese, negoli je spremna na velikodušna - diplomatska opraštanja, pa je ovoga lipnja, hrvatska pregovaračka momčad pokazala (Granić, Fižulić, Čović) pokazala ljupku naivnost u potpuno pogrešnoj vjeri da će jedan pravno neobvezatni papir (Protokol o načelima) konačno riješiti sve hrvatske petogodišnje glavobolje, razdvojiti politiku i gospodarstvo i omogućiti konačni dogovor “bez iznošenja detalja i pokretanja javnih kampanja” (Granić).

Čak i Račan govorio kako će ovaj lipanjski dogovor iz Houstona “ojačati međunarodno ulagačko povjerenje” u Hrvatsku, dok i neki domaći znalci tvrde kako je trebalo prihvatiti i neke “Enronove” uvjete (dobava plina), a ne pristati na dvadesetogodišnji obvezatni otkup najskuplje struje u Europi, a tada se još jednom potvrdilo, da “Enron” ipak određuje cijenu, a Hrvatska plaća i najmanju pogrešku. Američka administracija ipak štiti svoje velike kompanije, koje prvo u SAD znaju zaštititi svoje interese, pa onda zavladati svijetom. Pa tako i “Enron” (godišnji obrt od 48 milijardi dolara, ili deset hrvatskih proračuna), koji u Washingtonu službeno promiče listu od punih 26 stranica svojih osobitih zahtjeva, dok predsjednik ovog globalnog carstva igra golf s Clintonom, a u provjerene kućne prijatelje ubraja i vrlo izglednog predsjedničkog kandidata Georga Busha mlađeg.

Neki od tih “Enronovih” interesa vrlo su slični nekim novim hrvatskim tržišnim idejama, ali se i “Enron” u inozemstvu oslanja na američka državna jamstva (U Zagrebu su već otvorene dvije takve američke vladine agencije), a kod malih i gladnih zastupa politiku maksimalnog profita i minimalnog rizika, pa tako niti ova hrvatska Vlada nije mogla razvrgnuti ugovor, već je morala pristati na previsoku odštetu za vrlo dvojbene dosadašnje poslove. “Što god se zbilo, “Enron” neće izgubiti” - priznao je i Ivica Račan, dok je William Montgomery izborio još jednu veliku diplomatsku pobjedu, bez obzira na javne packe Gorana Granića.

On možda nije osobno obećavao Tuđmanu da će Haag poštedjeti hrvatske generale, SAD isporučiti hrvatske teroriste, a prvi Predsjednik Republike dobiti veličanstvenu američku pozivnicu, ali je ipak izricao vrlo rječite ocjene, kao onu iz siječnja 1999. godine (“Glas Amerike”), kada je otvoreno tvrdio da gospodarski interesi velikih američkih tvrtki imaju značajan lobistički utjecaj i na ukupne međuvladine odnose. “U tom slučaju” rekao je Montgomery – “čak i ako postoje neki problemi na političkom planu, stvari se dobro odvijaju u nekim drugim sferama. Tako se postižu stabilni odnosi”. U istom dahu, on je govorio o “Bechtelu”, “Enronu” i pozivu u WTO, pa je ipak rekao sve, što je trebao reći. Tuđmanu su previše obećavali, a ova Vlada je bila neočekivano naivna, ali ovaj konačni dogovor, bez obzira na konačnu cijenu i još jednu tehničku odgodu, ipak omogućuje da Hrvatska okrene novu globalnu stranicu u konačnoj političkoj pomirbi između neizbježnih geostrateških nuždi i obećanog gospodarskog uzleta.