Ako slučajno ovih dana čujete kako u Hrvatskoj nešto puca, nemojte se prestrašiti - to puca političko-medijski monolit trenutne hrvatske vlasti. Monolit - neprirodan, skrpljen na "anti"-programu i goloj žudnji za vlašću (iznutra) i nametnut silom i prijetnjama (izvana). Njegovo pucanje jasno oslikava, među ostalim, i niz dugih i žestokih polemika ključnih protagonista, koji sve više razotkrivaju duboke političke ponore koji - sve je vidljivije - dijele dojučerašnje suborce. Izdvojit ćemo dva takva slučaja: žestoke napade komentatorice Novog lista Jelene Lovrić na SDP-ova potpredsjednika Zdravka Tomca i polemiku Slobodana Šnajdera, također iz riječkog dnevnika, i liberalnog povjesničara Ive Banca.

Povod prvog slučaja je najvruće aktualan: odnos vlasti prema najavama mogućih haaških optužnica za hrvatske generale-osloboditelje ("slučaj Stipetić"). Jelena Lovrić se u proteklom desetljeću iskazala kao možda najborbenija bojovnica specijalnog medijskog rata protiv tuđmanovske Hrvatske, ali istodobno i netko tko je u javnosti percipiran kao osoba bliska političkom aparatu hrvatskih postkomunista (svojedobno je čak bila i na izbornim listama SDP-a).
Nije tu riječ ni o kakvom presedanu, ali stvar se ovaj put doista čini zaoštrenom. Tomac je, naime, na vukovarskom groblju poručio "gospodi iz Haaškog suda da je dosta onoga što nam rade", te da se "ne mogu podizati optužnice u beskraj, ne mogu se dovoditi u pitanje naši generali, naši vojnici, naša slavna Hrvatska vojska". Riječko-zagrebačku komentatoricu ovakav domoljubni ispad nije mogao ostaviti ravnodušnom. "Tomčeve izjave podsjećaju na Tuđmanove, iz njegovih najgorih dana", uzvratila mu je rječnikom dostojnim prijekoga suda ("prevrtljivi" Tomac, "laje" spram Haaga, "falsificira činjenice", "priziva izolaciju", Mesiću i Račanu kod Clintona "svjesno i namjerno podmeće klipove"). Tek za nijansu bila je blaža kad se Račan vratio iz Bosne i Hercegovine, a da se nije ispričao Izetbegoviću zbog "agresije" na njegovu "jednu i jedinu".
Na drugoj strani, na relaciji Novi list - Feral Tribune odvija se još jedan vatreni obračun: Slobodan Šnajder protiv Ive Banca. Prvi pokušava obraniti naslijeđe jugokomunističke partizanije, čemu drugi - priležni službenik vladara svijeta - suprotstavlja utopijsku privlačnost euroatlantskih integracija. Razgovor je došao u tu fazu da Šnajder govori o "dnu dna agresivne gluposti ovoga gospodina" (tj. Banca).
(Ako se nekome čini preuopćenom ili čak pomalo fantomskom ova moja kovanica "vladari svijeta", mogu biti, zahvaljujući vijesti iz Vjesnika od 7. kolovoza, i određeniji. Oni se, naime, mogu prepoznati i kao Trilaterala, koja se uskoro sastaje u Milanu. Osnovao ju je američki bankar David Rockefeller, "okuplja politički vrh, gospodarske moćnike iz Europe, Sjeverne Amerike i Japana", ima 355 članova. "Često su ih brkali s masonskim pokretom", piše Vjesnik, "koji u svojim temeljnim načelima ima iste postavke, a to su poštovanje ljudskih prava, rušenje svega što razdvaja ljude prema religioznoj pripadnosti, boji kože ili naciji. Trilaterala je najveći protivnik ksenofobičnih državnih tvorevina". Ne sumnjamo u to.)

Ali, da se vratimo aktualnim sukobima dojučerašnjih žutih i crvenih suputnika - imaju oni sada već podužu kronologiju (Gotovac o nelegitimitetu lijevog ekstremizma, sukob Jergovića i Linića oko "klerofašizma" pokojnoga biskupa Tamaruta, sve tamo do svojedobne bučne ostavke Frane Cetinića, još jednog "domaćeg stranog" novinara, u Feral Tribuneu, a povodom NATO-ova napada na Miloševića). A da o sumnjičenjima u samom državnom vrhu i ne govorimo: Budiša je već odavno prepoznat kao "nasmiješeni Tuđman", a i Tomac je na ovim stupcima već vrlo nepravovjerno govorio o ratu u BiH...Govori li to možda u prilog one Canjugine tvrdnje o postojanju i "državotvorne" ljevice ?
Ovaj novinar je o tome uvijek gajio sumnjičavost. Istina, i Tomac i Račan su se tu i tamo ograđivali od lijevih - a to kod nas uvijek znači i jugokomunističkih - ekstremista, ali nikad dovoljno uvjerljivo. Sjećam se mog intervjua s Ivicom Račanom od prije četiri-pet godina - riječi osude borbene splitske projugoslavenske partizanije trebalo mu je gotovo vaditi kliještima! Jer, savršeno je bio svjestan da su mu oni znatan dio biračkog tijela.
Ali, očito se bliži vrijeme kada se pucanje monolita više neće moći prikrivati. Jer, ako već političke elite nisu mogle ili nisu htjele uspostaviti jasan politički spektar, koliko-toliko blizak stvarnoj političko-svjetnazornoj slici društva, učinit će to život sam. I već se naslućuje da će to biti pitanje svih pitanja - odnosa prema Haaškome sudu - koje je zapravo pitanje hrvatskog državnog suvereniteta i nacionalne slobode, pa time i same budućnosti i opstanka hrvatskoga naroda i države.
Ne priželjkujem, ali predosjećam: ako Haag doista optuži kojeg hrvatskoga generala - kao što se čini da hoće - imat će to mnoštvo dalekosežnih negativnih, možda i pogubnih posljedica. Ali i jednu pozitivnu: konačno će se Hrvati prestati dijeliti na socijaldemokrate, liberale, demokršćane i slične banalne kategorije dnevnog političkog nadigravanja - svi će biti stavljeni pred samo jedan relevantan ispit: tko je za slobodnu Hrvatsku, a tko protiv nje.
I stoga, neka monolit puca - ne bojte se buke!