Slobodna Dalmacija: 9. 8. 2000.

VRUĆA JESEN

Unatoč zlogukim najavama vruće socijalne jeseni, Račanova će Vlada vjerojatno nekako pregurati to godišnje doba bez velikih potresa na krilima uspješne turističke sezone, pa je mnogo izglednije da će točku vrelišta socijalne tenzije dosegnuti koncem ove ili početkom iduće godine

Piše: Miomir ŠTRBAC


Najave političkih i socijalnih vrućih jeseni već su postale uobičajena "prognostička" disciplina u državi Hrvatskoj. U zenitu ljeta, prije odlaska na godišnji odmor, najčešće ih izriču čelnici političke oporbe, sindikalni lideri i nezadovoljni ekonomski stručnjaci. Njihov je adresant u pravilu Vlada, kojoj se, valjda nakon ljetnog akumuliranja energije, proriče ključanje nezadovoljstva zbog politike koju vodi i njegovo prelijevanje na ulice. Dosadašnje iskustvo, međutim, uči da su zloguki proroci uglavnom griješili. Jeseni su bile više sumorne i vlažne nego vruće, a socijalni prosvjedi i štrajkovi držali su svoj ritam zavisno od akutnih problema i konkretnih povoda, a ne od godišnjih doba.
Kroz tu prizmu valja gledati i na aktualne najav
e vruće jeseni Račanovoj Vladi, ponajprije zbog sporog rješavanja gospodarskih problema i rastućeg socijalnog nezadovoljstva. Izrečene s više strana, najizravnije ih je javno formulirao čelnik Udruge radničkih sindikata Boris Kunst. Manje kao realnu prijetnju Vladi, koja je brzopleto zagrizla bačeni mamac, a više u svrhu promocije svoje nevelike sindikalne središnjice i udaranja "kajle" velikom Savezu samostalnih sindikata Hrvatske kao "malom" borcu za radnička prava. Bilo kako bilo, prognoza vruće socijalne jeseni je tu, a kolovoz već polako odmiče. Što nam, dakle, uskoro slijedi?

Glasnik optimizma

Daljnje zaoštravanje gospodarsko-socijalnih dilema i problema sigurno da. I to ne u nekom vrućem jesenskom smislu, već kao tema koja će dominantno obilježiti barem dvije iduće godine rada Račanove Vlade uspije li održati koalicijsku slogu. Što se pak vrućine socijalnog nezadovoljstva tiče, ona će zasigurno rasti u mjesecima koji slijede, s tim da je kraj ove godine i početak nove mnogo realnija kritična točka od jesenskoga vrelišta. Zašto?
Dijelom zbog toga što će do sada najuspješnija turistička sezona nakratko napuniti ispražnjene financijske akumulatore države i, zajedno s dobrom žetvom pšenice, odraditi ulogu glasnika optimizma. Ono što zatim slijedi bit će ugl
avnom ispijanje čaša žuči, a od socijalne podnošljivosti "propisanih doza" ovisit će hoće li dijalozi s Vladom biti samo mučni ili i ulično bučni. Riječ je, dakako, o nastavku započete stečajne terapije nad mnogim hrvatskim poduzećima, koja će se u predstojećim mjesecima tek zahuktati. To će nužno značiti daljnje povećavanje ionako goleme brojke od 350.000 nezaposlenih, a kako će se na burze rada vratiti i turistički sezonci, kraj godine Hrvatska bi lako mogla dočekati s crnim rekordom od oko 400.000 nezaposlenih.

Brojke i sudbine

Takvom slijedu brojki i ljudskih sudbina baš ništa ne znače podaci o rastu BDP-a za 4 posto u prvom tromjesečju, industrijske proizvodnje od 2,9 posto u prvih šest mjeseci, oporavku izvoza, smanjenju nelikvidnosti ..., što ih kao prve signale gospodarskog oporavka iznosi ministar financija dr. Mato Crkvenac. Običnim ljudima to su tek apstraktne brojke u potpunom neskladu s njihovom konkretnom sudbinom gubitka radnoga mjesta i gotovo nikakvom nadom da će pronaći novo. Uz to, svi još dobro pamte Škegrine brojčano-statističke bravure kojima nam je "dokazivao" kako živimo sve bolje u vrijeme dok je hrvatsko gospodarstvo najbrže tonulo. Uostalom, skeptičnost ljudi je opravdana čak i u slučaju da makrostatistika nastavi pokazivati oporavak postojećih gospodarskih subjekata. U gubitaškoj privredi kakva je hrvatska oporavak, naime, može značiti tek postupno prevladavanje gubitaka i hvatanje daha, a nikako nova radna mjesta. Barem ne u dogledno vrijeme.
Istodobno, jedini djelatni socijalni amo
rtizer Vladine politike stečajnoga pročišćenja domaćega gospodarstva može biti paralelno, ili barem vrlo skoro, otvaranje novih radnih mjesta. Sve drugo je socijalni užas za koji ni jedna Vlada neće dobiti dugu podršku. A kako je takav cilj na relativno kratak rok moguće postići jedino izravnim stranim ulaganjima, jer Hrvatska kapitala nema, ključar socijalnoga vrenja u Lijepoj našoj idućih mjeseci bit će najviše inozemni kapital. Po jednostavnoj formuli: ili će politička potpora koju Zapad pruža aktualnoj Vladi biti materijalizirana poticanjem što bržeg investiranja u Hrvatsku, bez stalnog otezanja zbog ovih ili onih preduvjeta, ili će se Račanova Vlada u dogledno vrijeme suočiti sa socijalnim buntom. U nekoj vrućoj zimi, proljeću ili jeseni — svejedno.