Šest Vjesnikovih urednika podnijelo ostavke

ZAGREB, 9. kolovoza - Šest »Vjesnikovih« urednika podnijelo u utorak neopozive ostavke jer glavni urednik Igor Mandić nije uvažio njihovo mišljenje da se ne objavi komentar honorarnog suradnika Krešimira Dujmovića pod naslovom »Ekumenizam« o posjetu nadbiskupa Bozanića Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Urednici misle da taj komentar »ne udovoljava minimumu profesionalnih standarda« te su zatražili da se njihova imena izbrišu iz impresuma lista. Urednici će dužnosti i dalje obavljati u ostavci. kako bi novina mogla nesmetano izlaziti. Ostavke su podnijeli Josip Antić, zamjenik glavnog urednika, Dražen Ćurić, pomoćnik glavnog urednika, Ivkica Bačić, urednica unutarnje politike, Zlatko Herljević, urednik vanjske politike, Sandra Kukić, urednica deska i Alen Galović, urednik »Nedjeljnog Vjesnika«.
Ako glavni urednik Mandić smatra da neki tekst treba objaviti unatoč protivljenju šestorice ključnih "Vjesnikovih" urednika, onda tim urednicima ne preostaje ništa drugo nego da podnesu ostavke, jer je daljnja suradnja naprosto nemoguća. Izjavio je to zamjenik glavnog urednika Vjesnika Josip Antić. Naglasio je da glavnom uredniku ne osporava pravo da objavi tekst, no, kako je kazao, »dilentantizam i zloporaba slobode ostaju ono što jesu bez obzira pod kakvo ih lijepo ime htjeli skriti«.

Ekumenizam je sigurno jedna od »najprodavanijih« i najbezbolnijih teza koje je Katolička crkva lansirala u idejni prostor dvadesetog stoljeća. Istina, do te je slatke teorije institucija, koja si pripisuje »puninu crkvenosti na kojoj druge zajednice i Crkve više ili manje participiraju«, doklipsala s povećim zaostatkom, tek u »zlatnim šezdesetima«, na Drugom vatikanskom koncilu. Dok su već na početku stoljeća »protestantska subraća« sazivala masovne ekumenske konferencije, Vatikan je senilno guštao u svojoj gluhoći, prepuštajući »znakove vremena« boljim »vozačima«. Nažalost, u čekaonici povijesti, Rim nije bio usamljen. Nijemo društvo pravilo mu je – pravoslavlje.
Starim druzima već tisuću godina trnu jezici pri pokušaju razgovora dok im zastarjeli slušni aparati iskrivljuju signal u beskonačnoj igri pokvarena telefona. Naravno, posjet nadbiskupa Bozanića patrijarhu Pavlu nije prošao u dijalektičkom nadmetanju oko »filioque« (Duh ide od Oca i Sina; za pravoslavne – od Oca preko Sina). Nije se poteglo ni pitanje značenja – je li prvi Rim ili Carigrad, ni zašto je davni raskolnik Focije u nekoliko dana od laika postao biskupom. Crkvena politika već je davno zamijenila dogmatska prepucavanja diplomatskom beskrvnošću ponavljajući proces prelijevanja iz šupljeg u prazno. Ekumenizam je napunio čitave biblioteke udžbenika, enciklopedija, eseja i dokumenata, ali je u svijetu koji prelazi rub papira, sveden na ubibože dosadnu crkveno-političku retoriku.
Dakako, nakon što se svi »izuvažavaju«, »ispoštuju« i »izrazumijevaju«, čitava se stvar kristalizira kao politička vještina – tko će prvi ustuknuti. Ne postoji, naime, stvarni problem sjedinjavanja »istočne« i »zapadne« Kristove »polutke«. Ako pod kapom iste vjere žive Theillard de Chardin i nabožna bakica odana svojem gipsanom Josipu, problem je ipak u prestižu i zaštiti cehovskih interesa. Evo, don Živko Kustić, koji bi, s obzirom na svoju grkokatoličku vokaciju, trebao biti senzibiliziran za duh pravoslavlja, smatra kako je posjetom nadbiskupa Bozanića patrijarhu Pavlu »Katolička crkva pokazala Pravoslavnoj da je zaista smatra Crkvom, a ne samo neodređenom kršćanskom zajednicom«. I ne samo da izriče nadmoćno priznanje susjedima koji, čini se, već desetak stoljeća bezglavo lutaju u potrazi za identitetom, Kustić krvnički poentira tvrdeći da »Katolička crkva svoju otvorenost pokazuje bez iluzija (!) da će to naići na jednak odjek i razumijevanje s druge strane«.
Velikodušnost pred kojom obdarenik puzi zapravo je jedini modus da ekumenizam »proradi«. Crkva je očito predugo kusala političke specijalitete da bi samo tako spustila žlicu. Dok je dječici u sjemeništima na dnevnom meniju lagana juhica od evanđelja s nasjeckanom autobiografijom Terezije Avilske i inih »uzora«, »veliki« kao da su se prejeli žilava mesa Macchiavellija. Megalomanska institucionalna mašinerija koja se gradila vjekovima itekako je plaćena. Sazidana ganglijskom ambicijom hijerarhomana, učvršćena floskulom o »svjetovnom maču« i, naposljetku, inkasirana nimalo fiktivnom krvlju metafizičkih ratova (pobogu, neka mi netko objasni »obiteljske« odnose Trojstva!), »stroj« je to vrijedan »divljenja«.
Ma jasno, Isus je bio nadbiskup, Marija njegova tajnica, a sveti Petar predstojnik kurije. (Krešimir Dujmović)