SLOBODNA DALMACIJA – za Tribinu

“TKO ZNA ŠTO ĆE BITI” (2)

NEĆE BITI DOBRO

U članku pod naslovom: “Tko zna što će biti?” (SD 5.8.2000. str. 18) objavljen je razgovor “s Petrom Pulišelićem, zamjenikom državnog odvjetnika, koji se odmara na rodnom Braču”, a odnedavno je “navodno, ozbiljan kandidat za upražnjeno mjesto državnog odvjetnika”.

Tako je napisano s obzirom na buduće događaje, a što je bilo i kako je danas, zbog čega bi Petar Pulišelić, po svojim ljudskim i stručnim vrijednostima trebao obavljati tako značajan i odgovoran posao u hrvatskoj državi, progovorio je sam:

“… imam dugogodišnje iskustvo u pravosuđu, u kojem sam proveo više od 25 godina u Tužilaštvu, a 11 godina bio sam i zamjenik tužitelja Republike Hrvatske… Prije četiri godine sam, “zahvaljujući” nekim ljudima iz desne struje HDZ-a, morao prisilno napustiti pravosuđe, pa sam u Zagrebu otvorio odvjetnički ured… Slikar sam amater, no kolege mi kažu da sam naslikao toliko da se toga ne bi postidjeli ni akademski slikari… Sudjelovao sam na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, darivao slike u humanitarne svrhe, naročito u vrijeme rata… Sin sam pokojnoga hrvatskog znanstvenika i bračkoga čakavskog pjesnika Štefe Pulišelića”.

Ipak, govoreći o svojoj blistavoj profesionalnoj, ljudskoj pa i obiteljskoj prošlosti, odnosno sadašnjosti, gosp. Pulišelić je, svakako ne slučajno, “zaboravio” sigurno ne beznačajan detalj iz svoje biografije, odnosno struke.

Naime, u ulozi zastupnika tužilaštva Socijalističke, a ne tek “obične” Republike Hrvatske, on je, prije 22 godine, 30. listopada 1978. u Okružnom sudu u Zagrebu, potpisanog pisca ovih redaka optužio kao “idejnog vođu” neprijateljske grupe, stvorene radi “razbijanja SFRJ i nasilnog protuustavnog otcjepljenja SR Hrvatske iz SFRJ, te stvaranja samostalne hrvatske države,” iako sam suoptužene: Marka Juranovića i Jakoslava Rojnicu, kao i ja, i danas nastanjene i rođene u blizini Pulišelićeva rodnog mjesta, te Fabijana Dumančića iz Osmanlija kod Kupresa, prije toga tek površno, odnosno “iz viđenja” poznavao. Nikada se do toga suđenja nismo sva četvorica zajedno sastali, a tijekom sudskog procesa, koji je trajao 20 dana, nitko od petnaestak svjedoka optužnice nije spomenuo niti jedan detalj ili progovorio koju riječ na temelju koje bi nas Petar Pulišelić mogao optužiti da smo makar u primisli razgovarali o stvaranju organizacije što bi imala ulogu nasilnog rušenja Jugoslavije.

Naš se “zločin” po tadašnjim političkim pogledima Petra Pulišelića, nažalost sastojao u tome, a što su pod velikim pritiskom Udbe i istražnog suca V. Cigalea priznali i svi svjedoci, da smo, bilo međusobno ili u razgovorima s drugim osobama, razmišljali kao hrvatski rodoljubi.

Završne riječi četvero uglednih zagrebačkih odvjetnika: Vjekoslava Tadića, Milana Vukovića, Lava Znidarčića i Dafinke Večerine, koji su, kao i mi optuženi, zbog nedostatka i najmanjeg dokaza krivnje, zahtjevali oslobođenje od optužnice, bilo je popraćeno dugotrajnim pljeskom i odobravanjem prisutnih građana Zagreba u punoj sudskoj dvorani.

Bio je to najbolji odgovor na sramnu ulogu koju je toga dana odigrao Petar Pulišelić, a dokončao njegov egzekutor, sudac Jovica Martinović; koji je nas četvoricu osudio na ukupno 16 godina robije, što smo je “odležali” u paklu Golog otoka i Lepoglave, odnosno Stare Gradiške.

Da tragedija bude veća, u gotovo istom položaju izopćenosti iz hrvatskoga društva, u kakav nas je 1978. otjerao Petar Pulišelić, ostali smo do dana današnjega, što samo prividno izgleda nelogično, jer se on, evo, žali kako je, “zahvaljujući” nekim ljudima iz desne struje HDZ-a morao napustiti pravosuđe.

Zar ne bi bilo prirodnije zapitati se: koja ga je tamna i mračna struja HDZ-a držala u hrvatskom pravosuđu od 1990. do 1996. i koja ga je jednako takva “struja” sadašnje vlasti povratila u hrvatsko pravosuđe?

Sve dok se ne odgovori na pitanje: kako su i zašto na mjestima javnih tužitelja i općenito u sigurnosno informativnom aparatu vlasti te pravosudnom aparatu općenito, u novoj hrvatskoj državi 1990. ostali isti oni ljudi koji su u doba komunizma i Jugoslavije ognjem i mačem progonili gotovo isključivo nacionalno svjesne pripadnike hrvatskog naroda, kakav zločin u zajedničkoj državi nikad nisu dopustili, a kamolo činili vože slovenskih, srpskih, crnogorskih, bošnjačkih i makedonskih komunista, uvijek, pa tako i u slučaju Petra Pulišelića, treba očekivati samo loša i nepovoljna rješenja.

Tko može izmjeriti tragediju naroda koji se s velikim olakšanjem 1990. oslobodio zla što ga je gotovo pola stoljća morilo i za vratom mu stajalo, da bi samo 10 godina kasnije to isto zlo prihvatio kao svoje jedino spasonosno dobro?

U Splitu, 10. kolovoza 2000.

Mirko Rajčić