Mogu li SDP i HSLS uspješno surađivati na predstojećim lokalnim izborima?

Predstavnici staroga režima, koje je i slabašni utjecaj javnosti na političke procese silno iritirao, tvrdili su kako u Hrvatskoj neprestano traje predizborna kampanja. Takva je tvrdnja posljedica njihova antipluralističkoga i antidemokratskog svjetonazora i uvjerenja da osvojivši parlamentarnu većinu imaju pravo bez nadzora, nekontrolirano, raspolagati javnim dobrima. Njihove tvrdnje papagajski su ponavljali njihovi »analitičari« i »novinari«, očito ne znajući, kao ni njihovi »informatori«, što je uopće predizborna kampanja. Predizborna je kampanja, naime, razdoblje u kome sve stranke koje se natječu u političkoj borbi imaju regulirano ravnopravan pristup medijima. Striktno gledano, nakon proljeća 1990. g. Hrvatska nije imala niti jednu predizbornu kampanju, jer nakon te godine stranke i koalicije nikad nisu bile medijski ravnopravne.
Budući da je koncepcija prema kojoj su nositelji vlasti tijekom povjerenog im mandata posve oslobođeni političke odgovornosti možda bila relevantna u prošlom stoljeću, u modernoj političkoj areni predizborna kampanja nikako nije jedino razdoblje komunikacije političke klase i biračkog tijela.
Javnost je permanentan kontrolor vlasti, a svim modernim demokracijama političari pažljivo prate odjeke svojih mjera u javnosti i potporu što je oni osobno i njihove stranke uživaju među biračima. Stranke, nadalje, više ne mogu biti samo skupine za potporu parlamentarcima, kao što su to bile u prošlom stoljeću, a još manje mogu biti sljedbe jednoga vođe, kako je bila profilirana Tuđmanova partija vlasti. Nažalost, budući da je Tuđman nametnuo dominantan obrazac političkog funkcioniranja, gotovo su sve političke stranke djelovale suštinski slično njegovu pokretu, naravno, uglavnom s manjim stupnjem autoritarnosti i unutarnje »stege«.
Raspad Tuđmanova sustava vlasti zahtijeva temeljitu reviziju ustavnog modela, rekonstituciju političkih institucija, ali i promjenu dominantnoga političkog obrasca. Budući da je Račanov kabinet počeo funkcionirati sukladno sustavu parlamentarne vlade, a da je mandat u Saboru dobio na osnovi kvalitetne programske deklaracije, već su započeli i procesi temeljite rekonstrukcije političke arene. Oni koji vole političke skandale tvrde kako SDP, najveća parlamentarna stranka, ima ozbiljnih problema što proizlaze iz sukoba zastupničkoga kluba stranke i onih koji su kao stranački članovi postali članovima Vlade. Govori se i o sukobu članstva i vodstva, pa i o Račanovu promišljenu odlaganju susreta vodstva SDP-a i partnerskih im Budišinih liberala, upravo zato da se izbjegne zaoštravanje sukoba u stranci. Medijima su atraktivne i kontroverze unutar HSLS-a, kao druge snažne koalicijske članice. Iako neki od njihovih članova izvrsno rade svoje poslove u Vladi, i HSLS-ovci imaju unutarnjih problema u odnosu prema toj Vladi, čak i većih od stranaka koji u Vladi sudjeluju marginalno, s po jednim ministrom.
Nova politička situacija traži i novi tip političke organizacije. Stranke se moraju naviknuti da je Vlada kolektivno tijelo, koje ne odgovara niti samo stranačkome vodstvu, niti samo jednome parlamentarnom klubu, a da odgovornost prema javnosti, biračkome tijelu i poreznim obveznicima nije manja od odgovornosti prema stranačkim gremijima. Struktura parlamentarne arene takva je da vjerojatno dulje u budućnosti niti jedna stranka neće moći sama formirati Vladu. Stoga za poziciju stranaka postaje ključnom koalicijska vrijednost stranke, tj. prihvatljivost njena programa, ali i političkih aktera, koji joj pripadaju, kao partnera za stvaranje zajedničkoga Vladina programa.
Četvorica HSS, HNS, LS i IDS na izborima 3. siječnja prošli su relativno loše, jer su birači glasove davali drugoj koaliciji koja je imala više šansi smijeniti staru vlast. Da je primijenjen izvorni izborni model, prema kome se iz svake izborne jedinice trebalo birati po 12 zastupnika, četvorica bi bili »marginalno parlamentarni«, ali unatoč tome njihov je ponder i u biračkom tijelu i u vladajućoj koaliciji važan. Birači SDP-a i HSLS-a koaliranje stranaka, kojima su dali glas, sa strankama četvorice ocjenjuju poželjnim, a mnogima od njih je neka od stranaka četvorice zapravo »prvi izbor«, jer su glas SDP-u ili HSLS-u dali glasujući »oportunitetno«, strahujući da stranka njihova prvog izbora nema stvarnih izbornih šansi.
Visoka koalicijska vrijednost, javne simpatije, a izborni rezultati koji ne odgovaraju takvu rejtingu u javnosti, obilježavali su HNS od ulaska ove stranke u političku arenu, pa do trijumfalnih zagrebačkih izbora. Neki su taj uspjeh vezivali uz neupitnu karizmu Stipe Mesića, drugi uz razboritost i šarm nove stranačke predsjednice Vesne Pusić, ali većinom je neprimijećeno prošlo to da je riječ o valorizaciji starih HNS-ovih vrijednosti u novim okolnostima. Odlaskom antidemokratskih stranaka na marginu nacionalnoga političkoga života politički je valorizirana visoka koalicijska vrijednost HNS-a. Druga stranka u porastu - Granićev DC - također je obilježena relativno visokom koalicijskom vrijednošću, a činjenica da na suradnju s HDZ-om nije spremna nijedna parlamentarna stranka osim HSP-a, ali i da bi biračko tijelo svake demokratske stranke kaznilo »svoju« stranku zbog takva koaliranja, vodi ostatke Tuđmanova pokreta na paraparlamentarnu marginu.
Sposobnost tvorbe koalicija i prihvatljivost onim biračima koji nisu vezani uz njihovu stranku uskoro će postati kriterijem vrednovanja uspješnosti političara. Stranke više ne mogu biti skupine za potporu apriorno prepoznatim političkim vodama, nego moraju funkcionirati kao institucije regrutiranja političkih talenata, onih koji znaju upravljati javnim dobrima, ali i onih koji su svojim djelovanjem i retorikom prihvatljivi i glasačima drugih stranaka.
Čini se da je Ivica Račan, kao predsjednik SDP-a još u vrijeme konstituiranja Vlade prepoznao promjenu uloge stranaka, pa je jedna od ključnih pozicija u njoj pripala naoko kontroverznom Slavku Liniću, kreatoru prve velike koalicije u Hrvatskoj, a simpatični, mladi i pametni Picula, Lučin, Gareljić i Pančić, što ih je njegova stranka regrutirala, politički su talenti koji odgovaraju kriterijima što ih pred političare postavlja novo institucionalno okruženje. Koalicija s HSLS-om kreirana je pobjedničkom osječkom koalicijom lijevoga centra, što su je stvorili socijaldemokrat Željko Malević, liberal Vilim Herman i predsjednik regionalne Slavonsko-baranjske hrvatske stranke Damir Jurić, politička trojka obilježena skupnim vrijednostima liberalne demokracije, giddensovskoga trećeg puta, ali i civiliziranošću i odmjerenošću, što ih čini prihvatljivima i onima kojima oni nisu »prvi izbor«.
Sljedeći mjeseci bit će mjeseci rekonstruiranja stranačke arene. Političari će radi svojih pozicija unutar stranke nastojati stjecati potporu javnosti, a u svakoj od demokratskih stranaka javljat će se lobiji koji će se suprotstavljati promjenama i, održavanjem statusa quo, nastojati zadržati svoje pozicije. To, međutim, nipošto ne znači da će se odvijati predizborna kampanja. Pitanje je hoće li koalicija SDP-a i HSLS-a, koja briljantno funkcionira u Slavoniji, »proći« kao koalicija za lokalne izbore na nacionalnoj razini. U nekim sredinama HSLS dobro surađuje s HSS-om, a u Zadru ili Šibeniku teško je očekivati da SDP-ovci voljko prihvate teret HSLS-ova koaliranja s HDZ-om, pogotovu kad su, na primjer, možda vrijednosno bliži HNS-u. Ako ta koalicija ne bi funkcionirala u svim regijama, to ne znači da bi zbog toga bila ugrožena Vladina koalicija. Sigurno je, međutim, da će se nakon lokalnih izbora iduće godine stranačka arena u Hrvatskoj bitno promijeniti, da će radikalne stranke biti marginalizirane, a da će se unutarstranački život odvijati prema drukčijim načelima nego danas.