Zagreb i Haag: Borba ruralnog i urbanog za budućnost Hrvatske!

Mada su izbori početkom ove godine označili raskid s vladavinom HDZ-a i s ključnim elementima tragično promašene politike te stranke, naslijeđeni odnos prema Haaškom sudu teško se mijenja, a sporenja oko njega svjedoče o borbi dvaju suprotstavljenih elemenata hrvatskog društva, ruralnoga i urbanoga, za budućnost zemlje. Pri tom je riječ o sudu o kojem golem dio javnosti u Hrvatskoj ni dan danas ne zna osnovne činjenice.
Zadaća Haaškog suda, što su ga osnovali Ujedinjeni narodi, proizlazi iz njegova imena (sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije), baš kao i njegove ovlasti. Riječ je o posebnoj instituciji koju se u nekim ključnim odrednicama može uspoređivati samo s međunarodnim sudovima za ratne zločine što su poslije završetka Drugog svjetskog rata zasjedali u Nürnbergu i u Tokyju, a koju je svjetska organizacija prizvala u život kako bi istražila i procesuirala zločine počinjene u ratovima na području bivše Jugoslavije, te osudila one koji su za njih odgovorni - izvršitelje, inspiratore, nalogodavce, ali i one koji su zločine mogli spriječiti, ali to nisu učinili, ili koji su - u sklopu svojih zapovjednih ovlasti - mogli tražiti kažnjavanje počinitelja zločina, ali su to propustili učiniti.
Tako dugo dok je na udaru suda »onaj drugi«, sve je krajnje jednostavno i logično. No kako Haag postupa u sklopu nastojanja da istraži zločine, te identificira, privede i kazni odgovorne za njih - bez obzira na to tko su oni i na kojoj su strani u ratu bili, stvari postaju komplicirane. Jedna od istina što se uporno prešućuje (ili nastoji prešutjeti) javnosti u Hrvatskoj je to, da Haaški sud nije osnovan sa svrhom da sudi (samo) onima koji su činili zločine protiv Hrvata, odnosno da sudi samo agresorima. Druga (dijelom) prešućena istina je to, da se Hrvatska u vrijeme Tuđmana (mada »škripeći zubima« i pod masivnim pritiskom međunarodne zajednice) obvezala surađivati s tim sudom, bez ikakvih ograda i rezervi. A treća je (u početku) prešućivana istina to, da se suci u Haagu nemaju namjeru baviti (samo) onima koji su protjerivali, klali i ubijali, nego i onima čiju su politiku - tim protjerivanjima, klanjima i ubijanjima - provodili.
Zbog toga je i HDZ-ov režim, odmah pošto se obvezao na suradnju sa Sudom, počeo »zvoniti na uzbunu«, svjestan svoje politike i njenih pogubnih posljedica, odnosno toga da bi, zbog te politike i njenih posljedica, vrh njegove vlasti mogao doći pod udar Suda. No što reći o onim istaknutim i (pre)ambicioznim političarima iz redova vladajuće koalicije, koji danas gotovo papagajski ponavljaju HDZ-ovu retoriku, ili o onim medijima koji to isto čine (npr. tvrdnjama kako je Hrvatska najbolje surađivala s Haagom, ili pak da će Haag pod pojam ratnog zločina podvesti civilne žrtve ratnih operacija)? Da ne znaju? Jedva vjerojatno. Da »igraju igre«? Vrlo vjerojatno.
Zato su se opet dohvatili »kosti« što ju je javnosti bacila još Tuđmanova vlast u obliku priče o mračnim bjelosvjetskim zavjerenicima protiv Hrvatske koji, eto, žele izjednačiti žrtvu i agresora, osporiti legitimitet akcija »Bljesak« i »Oluja« i kriminalizirati čitav Domovinski rat. Laž je i prvo, i drugo, i treće!
Haaški sud istražuje zločine, što su ih u određenim trenucima, na određenim mjestima počinili određeni ljudi. Naravno, istražuje i širi kontekst zbivanja u kojem se to događalo. Ni u kojem trenutku, međutim, taj se sud ne može ponašati tako da zatvori oči pred činjenicama, ako one govore (a govore!) da je neke zločine počinila i žrtva. Tome se najprije iz Hrvatske pokušalo parirati slaboumnom tezom da onaj tko se brani ne može počiniti zločin, da bi se kasnije »velikodušno« dopustilo mogućnost da je bilo (samo) pojedinačnih zločina. I na tome se stalo i stoji se, očito, i danas, mada će se sutra takva pozicija pokazati neodrživom. Legitimitet akcija »Bljesak« i »Oluja« nitko nikada nije ni pokušao osporiti (naravno, ne bavimo se ovdje Miloševićevom propagandom), ali potvrda njihove legalnosti i legitimnosti nije bianco mjenica za neke stvari koje su se u vrijeme tih operacija, a osobito poslije njih događale (a o čemu je Hrvatski helsinški odbor prikupio dojmljivu i bogatu dokumentaciju). Napokon, provođenje istrage protiv ovog ili onog pojedinca na hrvatskoj strani (ma kako se zvao i ma kojeg ranga bio, vojnoga ili civilnoga, svejedno) nije kriminaliziranje Domovinskog rata, nego upravo jedini mogući način da se s goleme većine sudionika tog rata, i onih koji su pali, i onih koji su preživjeli, skine ljaga stvari koje su se nedvojbeno dogodile, a koje se dogoditi nisu smjele. Naravno, da je bilo političke volje, domaće se pravosuđe moglo (a zapravo i moralo) već davno time pozabaviti, no HDZ nije, naravno, bio voljan suditi samome sebi, a nova se vlast (još), mada je to već malo manje naravno, boji suditi prethodnoj. Pa Haag ostaje jedini izlaz - ali, treba još jednom ponoviti, isključivo u funkciji istraživanja i procesuiranja sasvim konkretnih zločina. Sve drugo samo su tlapnje onih koji se, s razlogom očito, boje da bi to moglo bilo zahvatiti i njih, bilo dovesti u pitanje politiku (slijedom koje su zločini i počinjeni), a koju su zdušno, sa svom pripadajućom »mitološkom maglom« podupirali i podupiru i dalje).
Buka koja se sada diže nije ništa drugo nego reciklirani Tuđmanov kliše prema kojemu čitav svijet »radi o glavi« Hrvatskoj, a nama će biti najbolje ustanemo li, braneći »mangupe iz vlastitih redova« (i perfidno pri tome, izjednačavajući mangupe s onima koji to ni u kojem slučaju nisu!) hrabro protiv tog svijeta, makar cijena koju ćemo za to platiti bila i potpuna izolacija. U tome i jest ključ čitave antihaaške harange koja je, nimalo slučajno, obnovljena upravo uoči odlaska dvojca Mesić-Račan u Washington: priziva se izolacija da bi se sačuvale stečene pozicije i povlastice kojima će, uključivanjem Hrvatske u svjetske integracije, odzvoniti. Ovdje očito ne smije (ni danas) doći do izražaja onaj segment populacije što je u vrijeme komunizma bio stalno potiskivan, a koji je HDZ-ova vladavine gotovo dokrajčila: obrazovano, civilizirano građanstvo koje nije, kako bi mu neki htjeli imputirati, bez nacionalnih osjećaja, ali koje ne priznaje da njegovi horizonti završavaju tamo, gdje je granica njegova jezika. Borba između ruralnoga (u negativnom smislu) i urbanoga odlučit će stoga o budućnosti Hrvatske. A odnos prema Haaškom sudu bit će test na temelju kojega će se moći zaključiti kakav će biti ishod te borbe.