Tjedan posjeta ključnih političkih i duhovnih lidera Hrvatske mogao bi se okvalificirati kao oproštaj od prošlosti i pozdrav budućnosti. Mesić i Račan dobili su prigodu, koju je Tuđman godinama priželjkivao i bio pripravan platiti po cijenu investicijske nesigurnosti (Enron), da službeno sudjeluju u "A Photo-Op Foreign Policy" iliti službenog slikanja s američkim Predsjednikom. Primljeni u političkoj mort sezoni, nisu mogli uraditi ništa drugo doli "kolajnizirati" američke dužnosnike na zalasku karijere i prisustvovati posljednjim scenama jednog uspješno kontroverznog mandata. Njihovo zajedničko pozivanje i rutinska pohvala nagrada je za demokratski udar 3. siječnja i stimulacija jedinstvene državne politike - ono što je i Tuđman htio ali s potpuno suprotnih osnova - prema Haaškom sudu, Bosni i povratku srpskih prognanika. Ta je nagrada poput svih nagrada iluzija onih koji nagrade dijele, budući da tražena koalicija hrvatskog Predsjednika i premijera svoju asimetričnost još uvijek generira iz Mesićeve šokantne pobjede na predsjedničkim izborima od koje se savez Račana i Budiše sve dosad nije oporavio. Račan nije smogao snage da se u Sarajevu ponese ni poput Mile Đukanovića i ispriča zbog hrvatsko-bošnjačkog rata, dok je Mesić u washingtonskom Muzeju holokausta iznio ispriku zbog ustaških zločina nad Židovima.

Mesić je i sam svjedočio na Haaškom sudu, dok Račanova desna stranačka ruka Zdravko Tomac pledira za oštriji kurs prema Haagu. I na posljetku, Mesić je našao vremena da primi gradonačelnika Donjeg Lapca i barem čuje srpske povratničke probleme iako nema mehanizama da išta unaprijedi, dok se Račan boji sjetiti da je nekad imao i srpskih prijatelja. Ta priželjkivana i očekivana zajednička vanjska politika Mesića i Račana također služi kao kulisa za međunarodno fotografiranje. Nakon deset godina diplomatskog navlačenja s Amerikancima ovaj posjet zakasnjelog trijumfalizma došao je nakon što je zastor jedne politike već pao, a njihovi se akteri: Clinton, Albrightova, Holbrooke pakiraju u povijest. Bilanca tog tandemskog vanjskopolitičkog likovanja nakon ulaska u Partnerstvo za mir iznosi 29,5 milijuna dolara, dok je prikliještena Crna Gora od SAD-a dosad dobila 77 milijuna dolara. I brojke imaju svoju semantiku u međunarodnim odnosima. Arafat se nije htio usuglasiti s američkom vanjskom politikom ni za 30 milijardi dolara.

Puno važniji susret obavio je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u Srbiji, susret s budućnošću hrvatsko-srpskih odnosa. U javnosti nakon toga ništa više ne bi smjelo ostati isto. Samo u kojoj zemlji, jer se perzistencija tuđmanovske hipokrizije u Hrvatskoj čini neuništivom!? Naime, Bozanićev posjet Oplencu, grobovima Karađorđevića, i Šamaricama, nije znak obnove Jugoslavije već da je rat Srbije protiv hrvatske državnosti gotov, da je duhovno završen, ma koliko je to contradictio in adjecto, jer se svaki, a pogotovo sveti, duh opire ratu. Ali ako je Duh protiv rata nisu i Crkve. Srpska pravoslavna crkva vjekovima je djelovala kao epicentar velikosrpskog prisezanja za hrvatskim teritorijima i etnosima. Ona je na početku hrvatske tranzicije funkcionirala kao glasačko mjesto, a negdje i oružarnica srpske pobune. Njezino priznanje hrvatske države uistinu je epohalni Bozanićev uspjeh. Koliko će to stajati? Izgleda samo zdušno povijesno međusobno priznanje! Ali ne, strah od dobrote i istine još uvijek dominira našim verbalnim vrijednosnim sustavom. Animoziteti se i dalje nastoje popularizirati kao da se samo kroz trajnu mržnju postaje dobar Hrvat!?
Bozanićev posjet se ne želi interpretirati kao veliko duhovno postignuće da se Hrvati i Srbi kao većinski pripadnici katolištva i pravoslavlja pronađu kao kršćanska braća u miru Božjem. Ne, Bozanićevu se diplomaciju hoće odraditi isključivo kao vatikansku i ekumenističku, kao da je u srži spora između duhovnih Hrvata i duhovnih Srba bio smjer kretanja Svetog Duha pa su otuda moguća rješenja samo teološke naravi, a ne da je to optimistički početak pomirbe dviju Crkava koje su u daljnjoj ili bližoj prošlosti gajile ratoborne nacionalizme. Ne radi se, dakle, ni o kakvom osvješćenom ekumenizmu nego o osvješćenom nacionalizmu ovih crkava, koje su rojile snove o velikoj Srbiji i velikoj Hrvatskoj da bi nakon Miloševićevih ratova izgubile dio teritorija i pastvi u Hrvatskoj i BiH. Rat je ustvari prokazao granice širenja respektivnih vjeroispovijedi. Nediplomatski rečeno, Hrvatu Bozaniću najortodoksniji su Srbi - patrijarh Pavle i šumadijski episkop Sava priznali državu! I kako bi se nakon toga imao ponašati Bozanić? Odbaciti elementarnu kulturu i usred crkve odbiti vidjeti Karađorđevićeve grobove iz ideološkog razloga, govoriti da ovu ikonu ne želi gledati iz teoloških razloga, ovaj strop iz estetskih razloga, ne otići na Šamarice iz političkih razloga?
Najpreči zadatak ljudi od duha je poticati mir kao duh. Odugovlačiti pitanje kršćanskog mira i dobra mogu samo oni koji žive u zlu ili od zla, tj. od rata. Bilo političkim bilo medijskim sredstvima. Bozanić je zaprepastio jedino ratne huškače i mrzitelje Srba jer je za Isusom i papom Ivanom Pavlom II. ponovio jednostavnu istinu da su svi ljudi braća i da se ne treba stidjeti kršćanskog bratstva i jedinstva Hrvata i Srba. Bozanićev je posjet veličanstven po duhovnoj širini opraštanja i gledanja u budućnost, po snazi uvjerenja u svoj kredo i od njega mnogo toga mogu naučiti i oni politički dužnosnici koji sebe smatraju nedužnicima.