Dvije čudne rečenice primijetismo u posljednje vrijeme u hrvatskim medijima. Jedna se upotrebljava češće, a drugu smo vidjeli samo jedanput. Prva glasi "Hrvatska kao lokomotiva demokratizacije na Balkanu", a druga "Hrvatska u ulozi svojevrsnog Pijemonta demokratizacije i stabilnosti na jugoistoku Europe". Obje zvuče privlačno, ali sadrže i neke vrlo opasne poruke. Možda će neki primijetiti: pa zašto nas treba smetati ako smo lokomotiva i Pijemont? Na žalost, obje su obilježene negativnim konotacijama iz daleke i bliske prošlosti.
Pogledajmo riječ Pijemont. I slabije upućeni u povijest znaju da se Srbija kitila nazivom "Pijemont ujedinjenja južnih Slavena". U Beogradu je izlazio i istoimeni časopis. Naši naivni Ilirci i Jugoslaveni ludovali su za srbijanskim pijemontstvom. Komunisti su nastojali prekinuti taj oblik velikosrpstva, ali se uskoro pokazalo da nema Jugoslavije koja ne završi u srbijanskim presezanjima za tuđim teritorijima, tuđim kulturama i tuđim materijalnim sredstvima. Za razliku od talijanskog Pijemonta, koji je kulturno i civilizacijski bio ispred ostalih talijanskih pokrajina, jugoslavenski Pijemont — Srbija, naveliko je šepao iza bivših južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske monarhije. Sve je u dva navrata završilo međusobnim klanjem u Drugom svjetskom ratu i srpskim napadima na nesrpske narode u Domovinskom ratu i šire. Srbijansko "pijemontiranje" pokazalo se kao zgoljni imperijalizam.

Dobro, reći će netko, naš hrvatski "pijemontizam" bio bi demokratski, služio bi stabiliziranju okolnih prostora. To je čista iluzija. Svojom unutarnjom demokratizacijom, povećanjem životnog standarda, uređenjem odnosa s vanjskim svijetom itd. Hrvatska može tek posredno utjecati na susjedne države, pri čemu najmanje na Srbiju. Jer, hrvatski su utjecaji mogući tek onda kad druga strana za to postane zrela. Prije svega Srbija i Srbi trebaju doživjeti sudbinu Hitlerove Njemačke nakon 1945., trebaju sagledati sve svoje povijesne pogreške, tražiti oprost od naroda kojima je nanijela zla, naprosto trebaju se okupati u kajanju za grijehe prošlosti kako bi bili sposobni uzeti za primjer demokratski naprednije države u svome susjedstvu. Uostalom, tu Hrvatska što se tiče demokratskih vrlina nije na prvome mjestu. Ili još nije. Zašto se Srbija ne bi ugledala u Bugarsku i Rumunjsku kojima Zapad daje prednost u natjecanju za ulazak u euroatlantske asocijacije. Hrvatska još nije dosegnula njihovu razinu prihvatljivosti za Zapad.
U interesu je Hrvatske da joj u susjedstvu budu demokratske i stabilne države. Ali ona u tome igra tek drugorazrednu ulogu. Svoju demokraciju i stabilnost mogu izvojevati samo stanovnici Jugoslavije. Miloševićev režim otpada u tome pogledu, njegova preobrazba nije moguća. Ostaje, dakle, srbijanska oporba. A ona je više nego kljasta. Tko bi mogao dovesti Srbiju u zapadnodemokratske vode? Jedan Vuk Drašković? Ili možda Đinđić, Koštunica, Mihailović, kako se sve zovu ti Miloševićevi oponenti, koji u svome srpskom nacionalizmu ne zaostaju za njim, čak bi se moglo reći za neke od njih da su "veći" Srbi od Miloševića. U odnosu prema Hrvatskoj, samo je mlađahni Đinđić pokazivao neke simpatije, svi ostali srbijanski oporbenjaci zaudaraju na četništvo, poglavito Drašković.
Iz ovoga možemo zaključiti da bi hrvatski primjer mogao biti primamljiv za Srbiju tek nakon što Srbijanci dožive katarzu golemih dimenzija. A što se tiče Zapada, on bi bio zadovoljan i sa znatno manjim skretanjem nabolje. U tom slučaju Hrvatska bi ubrzo prestala biti ljubimac Zapada, jer Srbija je svojim geopolitičkim položajem, brojem stanovništva i industrijsko-poljoprivrednim potencijalom "teža" od Hrvatske, pa time i važnija za EU-ropu. Stoga valja odustati od iluzija da Hrvatska treba biti nekakav Pijemont za svoje istočno susjedstvo. Sjetimo se riječi prof. Stanka Lasića kad su ga pitali što je za njega srpska književnost. Rekao je: nešto kao i bugarska.

To treba važiti i za hrvatsku vanjsku politiku. Srbija je za našu državu jedna od susjednih zemalja — i ništa više! Tko želi gajiti posebne odnose sa Srbijom, taj se demaskira kao Jugoslaven. A jugoslavenstvo bi napokon trebalo pripadati mračnoj prošlosti.
Ovo što napisasmo o Pijemontu u još većoj mjeri važi i za male narode i nejake države. Hrvatska mora barem u vanjskoj politici misliti prije svega na vlastite interese. Svaka država koja drži do sebe tu se ravna prema onoj talijanskoj izreci o sacro egoizmo, o svetom egoizmu. To posebice važi za male narode i nejake države. Hrvatska mora srediti svoje unutarnje prilike, pri čemu valja napomenuti da od 3. siječnja ove godine nije nastupilo "zlatno razdoblje" njezine novije povijesti, nego je to bio početak nužnih promjena koje još nisu opravdale ni manjinu nada što su ih građani Hrvatske polagali u taj zaokret od tuđmanovštine. Čini se da vrijeme ne radi za novi režim.
Ako Hrvatska u vanjskoj politici treba jednoj od susjednih država prilaziti s posebnom senzibilnošću, to je onda Bosna i Hercegovina. Prema njoj Hrvatska mora iskajati svoje grijehe, mora ispraviti sve pogreške koje je počinio Tuđman i njegova družina u zemlji i u toj državi. Ali to se ni u kojem slučaju ne može usporediti sa srbijanskom agresijom na narode zapadno od Drine. Tuđmanova Hrvatska igrala je dvoličnu ulogu prema Bosni i Hercegovini, neke je pogreške ispravila već za života preminulog Predsjednika, neke još valja korigirati. Međutim, nova politika ne bi smjela biti na štetu hrvatskog naroda kao konstitutivne nacije u Bosni i Hercegovini. Zagreb nije glavni grad svih Hrvata u svijetu, ali ima poseban zadatak da se brine o boljitku bosanskohercegovačkih Hrvata. Pri čemu i oni moraju dati svoj obol u zajedničkom interesu svih triju nacija u BiH.
Hrvatska treba imati orijentire u vanjskoj politici. Treba se ugledati u Sloveniju, Poljsku, Mađarsku... Ako želi biti "prometno sredstvo", neka se prikopča na vlak tih država. Sve ostalo su tlapnje koje je povijest odavno krvavo demantirala.