Petar Stipetić, po svemu što je dosad o njemu poznato - vrhunski profesionalac i častan čovjek, bezobzirno je iskorišten u mutnim političkim igrama. Pod firmom zabrinutosti za njegovu sudbinu zapravo se jednu, u svakom pogledu respektabilnu ličnost zavaljalo po medijskom blatu.

Je li haška tužiteljica Carla del Ponte u razgovoru s Mesićem i Račanom spomenula Stipetića kao potencijalni objekt svoga interesa, kako to tvrdi Budiša, a poriču oni koji su s haškom gošćom razgovarali, jesu li haški istražitelji došli i do Stipetićeva imena i u kojem kontekstu (s obzirom na poslove koje je obavljao, bilo bi čudno da nisu, ali to ne znači da će ga stići i haška optužnica), ta i mnoga druga isforsirana pitanja postigla su svoj cilj proizvela su veliku medijsku pjenu. Umjetno spravljena afera ponovo je pokrenula antihašku halabuku i kao da smo ponovo tamo gdje nas je Tuđman ostavio. Ponovo se galami o “našim generalima”, o izjednačavanju žrtve i agresora, Haag se ponovo proglašava izvršiteljem planetarne zavjere kontra Hrvata, traži se izvanredno zasjedanje Sabora, formiranje nove strategije spram Haškog suda.

Možda upravo zato jer se na obrani generala Čermaka, Norca pa ni Gotovine više ne može mobilizirati takva podrška kakvu u javnosti može dobiti general Stipetić. Stipetić pripada snagama nove vlasti, onima koji su na izborima prije pola godine dobili plebiscitarnu podršku. Za spomenuti generalski trojac zna se da su bili poslušni izvršitelji Tuđmanove politike. Nakon što je uspjela doznati da su se povezano s legitimnim oslobađajućim akcijama dogodili i gnjusni zločini, hrvatska javnost više nije sklona nekritički svakome skakati na obranu. Inicijatori antihaških raspoloženja shvatili su da kampanju moraju aranžirati oko nekog nespornog imena.

Zato se brani Stipetića, kojemu haška opasnost ne prijeti, kako bi se u njegovoj sjeni spašavali oni za koje je Haag zaista zainteresiran. Vesna Pusić s razlogom zaključuje da je svrha cijele kampanje opće “relativiziranje odgovornosti”, dokazivanje da se poput Stipetića ni drugi vojni zapovjednici ne mogu pozivati na odgovornost. Cilj je da ih se generalno, na isti način, brani od haških prijetnji, neovisno od toga kakav prtljag svaki od njih nosi iz ratnih godina.

Taj je cilj prepoznatljiv i iz Budišinih insinuacija da dio vlasti generala Stipetića spašava zbog ideološke bliskosti, pri čemu se imputira da su one druge, ideološki nebliske, spremni prepustiti Haškom sudu. Riječ je o svojevrsnoj ucjeni, pogotovo s obzirom da su istodobno u javnost puštene prijetnje kako HSLS takvu politiku, tvrdi se, nejednakog odnosa spram generala, neće podržati, čak ni po cijenu raspada sadašnje vlade. Ucjena je građena na neodrživoj tezi da su svi generali jednaki. Nisu jednaki, kao što ni u jednoj drugoj profesiji nisu svi jednaki. Među ljudima, pa i generalima, postoje razlike, neke od njih relevantne su i za Haški sud.

Čudno, mada silno zabrinuti za sudbinu potencijalnih haških optuženika, njihovi samozvani zaštitnici propuštaju pokrenuti kampanju koja bi im jedina mogla pomoći. Da se izbjegne odgovornost po zapovjednoj liniji, moraju se procesuirati neposredni izvršitelji zločina. Hrvatska ih je već radi svoga mentalnog zdravlja trebala goniti. Bilo bi to i pravedno i pametno. Pravednost je za Tuđmanovu vlast bila nepoznata kategorija, a ni s pameću nije bilo mnogo drugačije. Procesi pred domaćim sudovima sigurno bi bili mnogo bezbolniji, konačno i zato jer su u Hrvatskoj predviđene sankcije mnogo blaže od onih haških. Prema hrvatskim zakonima najveća moguća kazna dosad je bila 20 godina zatvora, Blaškić je u Haagu dobio dvostruko više.

A policija, ni ova Lučinova, nije podnijela ni jednu prijavu za djelo ratnog zločina. Nije ih podnijela ni za zločince iz Ahmića, što bi hrvatska javnost generalno pozdravila. Ni Vojna policija ništa ne poduzima, kao da joj je pokojni Šušak još uvijek šef. Đurđa Adlešić sada najavljuje da se u tom pogledu ipak nešto počelo čeprkati. Navodno je policija započela nekoliko istraga zbog zločina počinjenih u akcijama “Bljesak” i “Oluja”. Ako i jeste, sve je to još vrlo daleko od procesuiranja. Dok hrvatska vlast ne pokaže ozbiljnu namjeru da zločine istraži i sankcionira, Haški će se sud sasvim logično zanimati i za hrvatske generale.

Činjenica je da dio vlasti demonstrira srdačnost spram Haaga ali ovdje ne pokreće ništa da se zločin kazni, drugi je dio strašno zabrinut i zato silno kriči, ali osim sijanja panike također ništa što bi zaista bilo efikasno ne poduzima. U takvoj situaciji fabriciranje afere Stipetić ne čini se kao čist ni principijelan posao. Jedan je častan čovjek iskorišten na najružniji mogući način, da bi se iza njega pokušali posakrivati oni koji nemaju njegovu reputaciju. Možda i da bi se jedan nezadovoljni političar stavio na čelo sada razmrvljenih i obezglavljenih nacionalističkih snaga. Haag je možda jedina tema na kojoj bi oni mogli profitirati. Koliko - zavisi i od onih koji im netransparentnošću i nedosljednošću svoje politike ostavljaju slobodan prostor.