Franjo Tuđman zacijelo bi se prevrnuo u grobu da je mogao pročitati kako je potpisnik ovih redova proglašen simpatizerom HDZ-a. Kada se ovaj list već odlučio za dosta neuobičajen eksperiment međusobnog polemiziranja svojih kolumnista, ne ostaje nam ništa drugo nego odgovoriti na “etički pogled” Nenada Miščevića, koji je primjedbe da neki postupci nove vlasti podsjećaju da tuđmanovštinu proglasio komplimentiranjem HDZ-u. Idemo redom: Slavko Linić jeste “arogantan autokrat”, ali “ta njegova crta nema veze s Tuđmanom i njegovim duhom”, kaže naš kritičar. Arogantnost je bila dominantna karakteristika Tuđmanove vlasti, s obzirom na to iskustvo, arogantnost vlasti, bez obzira koje je provenijencije, podsjeća prvo na nešto već poznato. Što, naravno, ne znači da je Linić u svemu jednak Tuđmanu.

Balvani što ih je Ministarstvo kulture ovoga Ijeta postavilo u kulturnoj razmjeni sa svijetom također se objašnjavaju drugačijim motivima. Miščević tvrdi kako “nije svejedno da li Ministarstvo gnjavi goste iz nacionalizma ili iz lakomosti i gluposti”. Meni se čini da je glupost jednako pogubna kao i nacionalizam, pogotovo ako ona rezultira zatvaranjem zemlje.

Treći siječnja zaista novinarstvu u Hrvatskoj nije donio velike promjene, ne zato jer Picula ne želi razgovarati s novinarkom palacava jezika, nego zato jer je veliki dio medija, kao i nekad, u vlasništvu države, a nova se vlast ne žuri da to promijeni, čak se čini da joj se to sve više sviđa. Šefovi za Prisavlje dogovaraju se, kao i nekad, u političkim kabinetima, čak i formalno nezavisni listovi ušli su u tijesnu spregu s pojedinim frakcijama vlasti. Točno, Piculino izvoljevanje i Škegrin pištolj, kojim je prijetio kritičarima - nisu isto, ali malo je neukusno kad Miščević smatra shodnim da baš ovom novinaru, koji je u Tuđmanovom vremenu bio izbačen na ulicu, objašnjava razliku između onog prije i ovog sada.

Na koncu je dno: podsjećanje na Mesićeve predizborne izjave kako želi biti predsjednik poput Olafa Palmea proglašava se prizivanjem njegova ubojstva. Palme nije postao metaforom u trenutku svoje smrti, ni Mesić ga zbog toga nije spominjao, nego je taj švedski premijer nesretne sudbine bio i ostao simbolom jedne krajnje skromne vlasti. Predsjednik - građanin! Upozorenje da se Mesić u tom pogledu ne drži obećanja vodi zaključku da on u protokolu nije povukao onako radikalan rez spram Tuđmana kakav je, Bogu hvala, napravio u politici.

Sve u svemu, naš etičar griješi kad kritici pojedinih postupaka nove vlasti imputira namjeru generalnog poistovjećivanja bivšeg i sadašnjeg. Ali griješi i kad a priori odbija usporedbu, tvrdeći da potezi jednih i drugih, i kad su neodoljivo slični, nisu isti - jer su im razlozi različiti. To izmotavanje s motivima dobro je tek za popločavanje puta zna se kamo. Sve to ne znači da sadašnja vlast nije bolja i drugačija od one bivše, ali ona nije toliko bolja i drugačija da bi se javnost mogla prepustiti zaboravu i relaksaciji. Drastična je potvrda tog stava aktualno povampirenje Tuđmanovih teza glede Haškog suda u liku nekih čelnika nove vlasti.

Na koncu, i ovo problematiziranje prava na kritiku neugodno podsjeća na neka bivša vremena. Nedavno se gnjevom pravednika grmilo da samo nitkovi kritički govore o sadašnjoj vlasti. Iste smo riječi slušali i prije deset godina. Ako smo trećeg siječnja popili šampanjac, osjećajući kako je nakon krvavih deset Tuđmanovih godina došao čas oslobođenja, ako smo izborima legaliziranu želju za promjenom doživjeli i kao trenutak osobne pobjede, ne znači da trebamo biti ni dužnici ni taoci tih sentimenata.