Stabilizacija »organizacije« i ciljana proizvodnja kaosa

Slučaj Stipetić plod je konspiracije »obavještajnog podzemlja« pod nadzorom antidemokratskog pokreta - tvrdi obično dobro informirani Nacional. »Humanitarna« srpska organizacija, kojoj je zadatak bio učvrstiti vjerodostojnost podvale generalu Stipetiću, ali prije svega predsjedniku Mesiću, koji je ovom vrhunskom profesionalcu povjerio poziciju načelnika Glavnoga stožera i misiju uljuđivanja Tuđmanove kvazivojske, ovim uključivanjem u obavještajnu akciju samo odrađuje obvezu što proizlazi iz »oružanog bratstva« Miloševićevih krvnika i Tuđmanovih sljedbenika. Tuđmanovci sebe ne doživljavaju kao političke gubitnike bez šansi za povrat nekadašnjeg utjecaja. Istina, 3. siječnja ostali su pomalo razočarani time što biračko tijelo nije fascinirano njihovim dotadašnjim »uspjesima«, ljuti su na svoje stranačke drugove, poput Pavletića, koji nisu opstruirali prijenos vlasti, ali šest mjeseci nakon smjene vlasti sve je očitija »politička« konsolidacija skupine spremne iskoristiti resurse moći što su im preostali.
Medij kontrole sudstva
Način na koji se u demokratskom svijetu promatra utjecaj neke političke skupine, tj. indikatori javnomnijenjskih istraživanja, pokazivao bi da je riječ o skupini koja ima šansi ostati tek marginalno parlamentarnom. U stabilnim demokracijama tvrdnje o konsolidaciji političke organizacije koja nema šansi vratiti povjerenje birača djelovale bi posve besmisleno. Međutim, potpora u biračkome tijelu nije ono što HDZ-u daje političku snagu. Riječ je, naime, o organizaciji konstruiranoj u sklopu Tuđmanova projekta stvaranja staleške zajednice i upravljanja »jedinstvenom državnom politikom«. »Stranka« funkcionira upravo onako kako se to očekuje u totalitarnim porecima - ona je medij kontrole nad sudstvom, državnom upravom i ekonomijom. Sudbenu je vlast, posredstvom stranci lojalnoga Državnoga sudbenog vijeća, kadrovirala slavna Pašalićeva komisija, u državnoj su upravi zaposleni pretežno oni što su se zakleli na vjernost partiji-pokretu, a »jedinstvena državna politika« poklanjala je najvrednije nacionalne resurse partijskim ekonomskim komesarima, onima čiji su zadaci bili financiranje partije-pokreta kao okosnice »jedinstvene državne politike« i uzdržavanje »nacionalnoga plemstva« na čelu s prvom obitelji i zakladom za njenu djecu.
Minuciozno je ispletena i mreža partijskih konspirativnih organizacija, koje su funkcionirale i kao »tajne službe« »jedinstvene državne politike«, ali i kao poluge predsjedničke grane izvršne vlasti. Smjena Vlade i ulazak pristojna građanina u zgradu nekoć pretenciozno nazivanu Predsjedničkim dvorima nisu dokinuli izvore realne moći onoga što je ostalo od Tuđmanove sljedbe. Djelomičnim blokiranjem veza među krilima partijskih konspiracija, što je provedeno faktičkim raspuštanjem krovne tajne službe kojom je za diktatorova života rukovodio »princ prijestolonasljednik«, moć organizacije privremeno je bila smanjena, ali konsolidacija o kojoj govori današnji predsjednik HDZ-a Ivo Sanader postepeno je obnavljanje tih veza. Ekonomska moć organizacije i danas je golema, iako su se neki od njihovih ekonomskih komesara (Kutle, Novalić, Zubak... i kako se već zovu svi ti likovi iz ekonomskih legendi) u ozbiljnim problemima. Oni koji uživaju povjerenje većine u hrvatskom političkom narodu to su povjerenje dobili i najavom radikalne antikorupcionističke politike i obećanjem o reviziji poklona bivše vlasti svojim »povjerenicima«, odnosno onoga što je Tuđman nazivao pretvorbom i privatizacijom.
Koliko god bila kontaminirana poslušnicima organizacije, policija je ipak započela raspetljavati korupcionističke lance, pa su se neki legendarni likovi našli u istražnom zatvoru. Činilo se da će operativci financijskoga dijela »jedinstvene politike« biti sankcionirani za krivična djela i oslobođeni tereta imovine što im ga je nametnula »organizacija«. Međutim, sudbena je vlast regrutirana, kao što znamo, mehanizmom Pašalićeve komisije, a njeno Državno sudbeno vijeće i dalje funkcionira kao disciplinski organ sudbene vlasti. Suci, birani na doživotni mandat prema jasnom kriteriju da moraju biti obvezani »stranačkom stegom« i oslobođeni »utega« što proizlaze iz znanja i kriterija struke, te tužioci, što ih po jednakim kriterijima Državno sudbeno vijeće nastavlja imenovati i nakon 3. siječnja (zagrebački općinski i županijski, na primjer), u sklopu »jedinstvene politike« imaju jasan zadatak. Još je Šušak sa simpatijama govorio o tome kako Hrvatsku sada pljačkaju naši lopovi, a »naše dečke« treba zaštititi i od Haaga i od Remetinca.
Kad je ministar Lučin javno rekao da policija privodeći »junake privatizacije« mora voditi računa tko je dežurni istražni sudac, neki ga je provincijski sudac optužio za staljinizam i uplitanje u autonomnu sudbenu vlast. A ova se pokazala, s pozicije »organizacije«, kvalitetnijom od drugih dijelova stranačke strukture. Pavletić, na primjer, nije opstruirao prijenos vlasti, a mogao je, dok je predsjednik Vrhovnoga suda s pozicije šefa izborne komisije činio sve da odgodi proglašenje izbornih rezultata i omogući izazivanje kaosa. Sudstvo kakvo je formirala »jedinstvena državna politika« nesposobno je osigurati pravnu sigurnost u zemlji, ali je sposobno opstruirati rad demokratski izabrane izvršne vlasti i promicati interese »organizacije«. Državna uprava nije sposobna ispunjavati interese građana, ali je sposobna izazivati kaos u interesu »organizacije« koja ju je regrutirala.
Opstrukcija demokratski izabrane vlasti
Tuđmanovi generali stječu rang »vojnih doktora« ne opterećujući se čitanjem knjiga jer u najvišoj vojnoj školi nemaju biblioteke, vojska što je oni predvode samo je mučilište ubogih ročnih vojnika, ali i takva će se organizacija lako mobilizirati protiv Stipetića, Agotića i drugih pristojnih ljudi, a u korist »organizacije«. Državnim je medijima negdašnji vladar posvećivao posebnu pažnju. Medijske se »djelatnike« regrutiralo na neobičan način, »otkomandama« i »prekomandama« iz tajnih službi. Medijsku su sliku krojili neobični ljudi, koji su po logici stvari morali biti anonimni, a gurnuti su u prvi javni plan. Nova izvršna vlast osuđena je na ovako regrutirano sudstvo, a nekompetentnu javnu upravu primila je kao nešto samorazumljivo. Državnim medijima uglavnom upravljaju oni isti koji su to činili i prije 3. siječnja. »Organizacija«, stoga, ima uvjete izazivati kaos, a slučajevi kakvi su konstruirana afera Stipetić, omogućavanje bijega dvojici HDZ-ovih ekonomskih komesara (Guciću i Radoševiću), puštanje iz pritvora ili neodređivanje pritvora osumnjičenima za milijunske pljačke, kao da ne postoji mogućnost da se i ovi ne pridruže prethodno spomenutima u bijegu, ili pak pokušaj puča u Vjesniku, kojim je trebalo Tuđmanu najdraži dnevnik vratiti na »stari put« bez nepoželjnoga Igora Mandića i ponekoga njegova suradnika, pokazuju da je konsolidacija o kojoj govori Sanader doista na djelu.
Želimo li stabilnu Hrvatsku, u kojoj se neće moći tek tako izazivati kaos, potrebno je provesti ozbiljan lustracijski proces: iz državne uprave, represivnih aparata, sudstva i medija, ali i javnoga života udaljiti konfidente svih tajnih službi, bilo onih komunističkih, bilo Tuđmanovih. Valja donijeti zakone što će omogućiti izbor stručno kompetentne sudbene vlasti, kojoj će vrijednost biti osiguravanje vladavine prava, a ne »jedinstvene državne politike«. Nekompetentna javna uprava, usredotočena na zadovoljavanje interesa »organizacije«, mora biti nadomještena onom koja će se brinuti o optimalnom zadovoljavanju potreba građana - poreznih obveznika. Tek tada će biti izvedivi revizija privatizacije i kažnjavanje privatizacijskog kriminala »organizacije«. I konačno, na kraju ali ne i manje važno, valja donijeti kvalitetan zakon o političkim strankama koji će odrediti što su politički interesi zbog kojih se ljudi udružuju u stranke, a što je udruživanje kakvim se trenutno bavi sudac Ortinsky. Rezultat takva zakona o političkim strankama mogao bi biti i zabrana djelovanja ovakve »organizacije«.