Neke stvari treba dovesti do apsurda da bi se konačno zaključilo koliko su ipak bile bespotrebne i beznačajne. Tako je neumjerena i neutemeljena izjava Milana Đukića kako je cijela “Oluja” već sama po sebi činila “sramni čin hrvatskog naroda” dokazala koliko neke koalicijske političke igre oko mogućih međunarodnih istraga mogu biti dalekosežno pogubne za opće međunacionalno i političko zdravlje, dok je tvrdnja Nenada Ivankovića kako Haag već sada otvoreno prijeti čak devetorici hrvatskih generala samo zbog toga što je netko zatražio neke kontakt-adrese potvrdila kako nema tako malih i usputnih indicija koje netko ne bi odmah pokušao iskoristiti kao pouzdanu najavu općeg nacionalnog poniženja. Tako je tek Mesić prvi objasnio kako bilokakva moguća istraga o biločemu i bilokome još uvijek ne znači neizbježnu optužbu, a kamoli nepravednu osudu, dok se sada i Zlatko Tomčić preplašio svoje vlastite hrabrosti, pa je odlučno isključio i mogući prekid suradnje i izvanrednu raspravu o Haagu, a mudro odustao od zahtjeva da i šef države i šef Vlade prihvate Sabor i njega osobno, kao onog posljednjeg suca i ispovjednika u konačnom preispitivanju prave istine o njihovim sastancima sa Carlom del Ponte.

Lopta na zemlju, dok neka opasna potpitanja još ostaju nedirnuta u nekim mračnim oblacima. Ova zemlja obiluje “zlonamjernim poluinformacijama”, ali se za ovakve afere ne mogu optužiti samo mediji u poslovičnoj sezoni “kiselih krastavaca”. Neke su se stvari previše namnožile da bi se bez ozbiljne i otvorene rasprave sve moglo svesti na presude od slučaja do slučaja. Kako se čini, ova se nova Hrvatska opasno približava pogubnom raskršću između histerije i apatije, u čemu se sve manje govori o dnevnom preživljavanju, a sve češće obnavljaju zloćudne političke raspre. Tako ovu javnost sve više razdiru sve histeričniji raskoli u “poljima iste političke napetosti” (Zuppa), dok prosječni ljudi postaju sve beznadniji u očekivanom prepoznavanju “bolje budućnosti”, pa dok gubitnici još uvijek nemaju nikakve izborne šanse, dobitnici obilno rasprodaju ono početno oduševljenje.

Tako u svojoj kritici Vlade, Đapić potkrada neke “ljevičarske krugove”, pa se buni protiv “diktature MMF-a”, “nedostatka gospodarske vizije” i “politike nepotrebnih stečajeva”, dok neki “liberalni ili lijevi političari” (Budiša, Tomac) pokušavaju uzaludno uspostaviti opći nacionalni konsenzus oko nekih tipičnih “državotvornih pitanja”. Hrvatska je izgubila pravu oporbu, dok su se u preširoke vladajuće krugove neizbježno uvukle sve one dalekosežne dvojbe koje su tipične za sva moderna društva, u kojima se skoro sve stranke guraju u nekakav imaginarni politički centar, a svaka stranka ima svoju vlastitu ljevicu, desnicu i sredinu. U općoj personifikaciji politike i neprestanom preispitivanju neposrednih političkih nasljeđa, svakodnevne afere postaju presudnije od klasičnih političkih, ideoloških i gospodarskih izazova, dok od svih vrsta “najtežeg oblika vladavine”, kako je ironični Churchill pohvalio demokraciju, višestranačke koalicije ipak čine onaj najteži i najsloženiji tip demokratske vlasti.

Kada nema prave i snažne opozicije, a vlast se dijeli na previše igrača, gotovo su neizbježne unutarnje podjele na vlastitu “poziciju i opoziciju”, baš kao i unutarstranački sukobi između podjednako jakih ličnosti i njihovih potpuno različitih zahtjeva. Tako je u Hrvatskoj Vlada već sama po sebi postala svojevrsna mega-stranka, dok se Sabor sve više marginalizira, pa tako u koaliciji postoje jaki sukobi između “velikih” i “malih stranaka”, u čemu veliki gospodare presudnim saborskim glasovima, a mali ističu neprestanom javnom galamom. Zbog toga i Tomac sve češće govori kako je SDP osvojio vlast, a zapustio stranku, dok u gotovo svim vladajućim strankama jačaju podjele između ministara i stranačkih prvaka, saborskih zastupnika i gradonačelnika (Budiša i neki ministri, Račan-Tomac-Bandić, Kovačević-Kramarić, pa čak Jakovčić-Kajin), te je samo Tomčić sačuvao apsolutni stranački autoritet dok je Čačić mudro shvatio da se u nekim uzvišenim raspravama ipak ne može nadmetati sa nadmoćnom Vesnom Pusić.

Neki uz predsjednika Republike, a neki protiv njega, u čemu je Mesić ipak sam, ali ne i osamljen, a sve bliže Račanu, dok Budiša želi i one koji ga nikada neće prihvatiti (klasični HDZ), a gubi i one koji su ga svojedobno oduševljeno podupirali kao predsjedničkog kandidata. A takva personifikacija osobnih političkih interesa sve više postaje tvrdo globalno pravilo, pa se i u porazu i u pobjedi u ime nekog novog imagea većina političara nove generacije odriče bilokakvog obvezatnog kontinuiteta. Baš kao što se Angela Merkel odrekla Helmuta Kohla bez obzira što je ujedinio europsku Njemačku, tako je George Bush junior prvo morao prevladati stranački otpor prema svom vlastitom ocu (junak “pustinjske Oluje”, tvorac globalizma, začetnik gospodarskog oporavka a ipak samo izborni gubitnik), dok se Al Gore tek mora osloboditi pogubne Clintonove prtljage (afera Lewinsky).

Tako i HDZ neće postati pravi izborni protivnik sve dok odlučno ne raskrsti s crnom oporukom Franje Tuđmana, dok Račan i Budiša neće dobiti punu potporu u krugu svojih najradikalnijih pristaša sve dok će se bilokome od njih činiti da nisu potpuno i bespogovorno baš u svemu odbacili “deset olovnih godina”. Pa ipak, ova se Hrvatska već zasitila stalnih totalnih preokreta, dok više nitko ne može obećavati munjevite i čudotvorne uspjehe. Jedina moguća, ali još uvijek ne i najbolja, ova Vlada tek treba proći kroz konačna iskušenja, u općenito nesretnoj zemlji u kojoj sami Hrvati prvi koriste svaki povod kako bi sami sebe neprestano traumatizirali. U stalnim ideološkim i političkim raskolima i neutješnom plaču zbog vječite nacionalne ugroženosti, a ipak osobito skloni da svako malo osobito marno kinje, pljačkaju i varaju sebe same.

Podjednako u okrilju mitova i pogubne pragme, prečesto u znaku zaborava, a nerijetko u histeričnim zahtjevima za “totalnim narodnim preodgojem”, ponekad u provalama revanšizma, a povremenom zagovoru revolucionarne pravde. Bez pune civilizacijske zrelosti, otvorenog dijaloga, civilnog društva i građanskih vrlina, samo sa štitom, ili na njemu. I ne samo u sezoni “kiselih krastavaca”, već sve više u pogubnom raskolu između opće javne apatije i svakodnevnih političkih histerija. Neke je neizbježne stvari u Hrvatskoj još teže, probaviti nego bilo gdje na svijetu, premda niti ona više nije neka osobita iznimka u globalnom političkom pospremanju.