(Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić u beogradskom “Danasu”, prenio “Večernji list” od 13.08.2000.)

Ukoliko je ispravno prenijeta izjava uzoritog Zagrebačkog nadbiskupa, msgr. Josipa Bozanića, posljednji rat na prostoru Hrvatske po mišljenju predsjednika Hrvatske biskupske konferencije nisu vodile Crkve nego političari. Povijesna istina je, međutim, nešto drukčija:

Srpska pravoslavna crkva (SPC) stavila se od vremena Miloševićeve gazimestanske najave “institucionalnih” i “izvaninstitucionalnih” bitaka za veliku Srbiju na stranu političara iz voždovog kruga. Savez vožda i patrijarha okrunjen je prisustvovanjem patrijarha Pavla na Gazimestanu na Kosovu 1989. kada je Slobodan Milošević održao svoj ratno-huškački govor. Te godine se u Beogradu dovršavala i nova “katedrala” srpskog pravoslavlja, koja se, dakle, gradila još u vrijeme jugo-komunizma (!?)

Povijesni znanstveni izvor o planiranju rata protiv hrvatskog naroda i Republike Hrvatske nalazimo u djelu “Etničko čišćenje” (“Povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji”) autora Mirka Grmeka, Marca Gjidare i Nevena Šimca (Francuska, 1993. Libraire Artheme fayard). U tom planiranju rata sudjelovala je na strani velikosrpske politike i Srpska pravoslavna crkva. Početak koalicije SPC sa jugo-komunistima seže u doba lansiranja velikosrpskog memoranduma SANU, koji je “značio početak neobične koalicije Partije – Akademije – Armije – pisaca – Crkve.”

Tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku je patrijarh dolazio u Knin bez dozvole službenog Zagreba isto kao što su četničke parapostrojbe upadale na hrvatski teritorij poput agresorske soldateske. SPC je za vrijeme Domovinskog rata sa slobodnog teritorija R.H. povukla svoje svećenstvo na okupirani teritorij, čime je na neki način izvršila izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Patrijarh Pavele bio je četnicima duhovni vođa, isto kao što je SPC tijekom Drugog svjetskog rata poticala četničke zločine po Dalmaciji i Bosni. Ratni zločinac pop Đujić nije iznimka među Dražinim zapovjednicima. Nijedna sjednica četničkog paraparlamenta s Pala nije protekla bez blagoslova SPC, niti su pravoslavni popovi izbjegavali Radovana Karadžića. Upravo suprotno, SPC se jako naljutila na Miloševića, optužujući ga za nacionalnu izdaju kada je vožd, prije Daytonskog sporazuma 1995. i Clintonovih krstarećih raketa po srpskoj soldateski u okupiranoj Bosni i Hercegovini, na cjedilu ostavio tzv. “Republiku Srpsku”.

SPC i njen episkopat na čelu sa patrijarhom Pavlom nije poput Rimokatoličke crkve u Hrvata univerzalna crkva, nego je institucija srbijanske države, odgovorna poput anglikanske Crkve u Velikoj Britaniji državnom poglavaru. Isto kao što je kraljica Elizabeta “šefica” protestantskim biskupima na britanskom otoku, Slobodan Milošević je “šef” pravoslavnim episkopima. Dokaz tome je otkazivanje neposluha Srpske pravoslavne crkve Slobodanu Miloševiću, ali tek nakon poraza Srbije u Kosovskom ratu protiv Zapada prošle godine i gubitka kolijevke srbijanske države.

Uvod u priznanje SPC od strane Republike Hrvatske dogodio se prošle godine prilikom patrijarhova obilaska granica velike Srbije u Hrvatskoj i službenog primanja na Pantovčaku. Dokle god u Hrvatskoj bude djelovala SPC, iz Srbije će u Hrvatsku dolaziti srpski crkveni kadrovi za duhovno učenje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj o potrebi rušenja hrvatske države. Umjesto da u Hrvatskoj djeluje autokefalna Hrvatska pravoslavna crkva (HPC), pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj i dalje će prati mozgove Srpska pravoslavna crkva svojom velikosrpskom ideologijom!

Nadbiskup Bozanić posjetio je Oplenac i grob krvnika i Radićevog egzekutora kralja Aleksandra Karađorđevića, i to upravo dana 8. kolovoza kada je obljetnica preminuća hrvatskog Ghandija – Stjepana Radića, dan kada je ranjeni Radić podlegao posljedicama velikosrpskog atentata. Zamislimo si nezamislivo, da, naime, Predsjednik Mesić prilikom službenog posjeta Beogradu posjeti u dodatnom privatno-turističkom aranžmanu grob Draže Mihajlovića.

Ostaje i otvoreno pitanje da li je msgr. Bozanić sa g. Pavlom trgovao jurisdikcijom nad teritorijem Rimokatoličke crkve u Hrvata u istočnom Srijemu i Bosni poput dogovora o dijeljenju državnog teritorija R.H. i R. BiH između Tuđmana i Miloševića?