Hrvatska diplomacija još nije oslobođena od nesposobnih, neradnika i protivnika mrske im nove administracije

Davorin Rudolf misli da se kao veleposlanik smije izrugivati predsjedniku Republike i javno govoriti o »revanšizmu« administracije kojoj je ovlašteni predstavnik u prijateljskoj zemlji / Nitko od neukih Tuđmanovih diplomata nije otpušten, iako nemaju ni ekonomskoga, ni pravnoga niti politološkog obrazovanja, a ne znaju ni jezike

Davorin Rudolf, poklisar Tuđmanova režima u Rimu, što je u glavnom gradu Italije, na račun hrvatskih poreznih obveznika, potrošio dva veleposlanička mandata, poziva demokratsku javnost u boj protiv ministra Picule, a u obranu svojih »časnih prava«.
Iako ga pozne godine predodređuju za mirovinu, Rudolf, stoga jer mu nije određeno novo veleposlaničko mjesto, makar ono u dalekom Washingtonu, što mu ga je namjenjivala Ljerka Mintas-Hodak, smatra da je nova izvršna vlast u Hrvatskoj revanšistička.
Čak i kad ne bi ispunjavao uvjete za upokojenje, nejasno je na kojoj osnovi Rudolf smatra da bi morao ostati jednim od hrvatskih ambasadora. Istina, Rudolf nije bio makar tko u režimu Franje Tuđmana.
S autoritarnim je vladarom imao nešto zajedničko: na istoj je sramotnoj sjednici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti proglašen »hrvatskim besmrtnikom«. Tuđman je pravim članom Akademije postao bez završene srednje škole i nepotrebna dangubljenja po sveučilištu.
Rudolf nije tako savršen kao njegov uzor, ali njegovi radni kapaciteti, što ih je naročito afirmirao u rimskom razdoblju svoga života i djela, nisu dostajali da pravo diplomira u Zagrebu, gdje je započeo studij, već je to učinio na manje zahtjevnom sarajevskom fakultetu.
Drugorazredan međunarodni pravnik i beznačajan profesor na fakultetu, gdje je i Đapić mogao biti magistar, nije ozbiljno shvatio molbu tadašnjeg predsjednika Akademije, velikog profesora Ivana Supeka, upućenu političarima, da od Akademije, dok su na dužnosti, ne traže primanje u njeno članstvo.
Kao ni njegov uzor, nesvršeni učenik Trgovačke akademije, ni naš profesor nije mario za Supekova »zanovijetanja«, a moralno stameni »besmrtnici«, oni isti koji su netom sebi ravnim proglasili liječnika što je uspijevao tvrditi da je kriminalac, ratni zločinac i novi odbojkaški »reprezentativac« u haaškom zatvoru teški srčani bolesnik, pa da ga ne treba gnjaviti putovanjem u Nizozemsku, bili su sretni da dvojicu režimskih moćnika mogu primiti u svoje društvo.
Kao i znanstveni, tako su i politički dosezi Davorina Rudolfa više nego skromni. Bio je ministar pomorstva u Vladi koja se demokratskoj, protuhadezeovskoj Rijeci osvećivala uništavanjem naše najveće luke i koja je počela gušiti i hrvatsko brodarstvo, a započeto je poslije dokončala i bez Rudolfa.
I prije talijanske epizode, bio je tuđmanovski diplomat, uspješan gotovo kao današnji vođa HDZ-a Sanader. Kao vođu Komisije za utvrđivanje državnih granica, problem Prevlake ga nije zanimao, jer se o tome Tuđman dogovarao sa svojim prijateljem iz Beograda, onim čije se ime u pristojnim društvima ne spominje.
Uspio je, međutim, do nesnošljivosti zaoštriti odnose s demokratskom i Hrvatskoj važnom Slovenijom. Njegov odlazak ipak je preboljen, jer taj je posao naslijedio »diplomat jednaka kova«, stručnjak za brodske havarije Kačić, koji taj posao radi i dalje, a za HDZ-a je odnose sa Slovenijom, zajedno sa Sanaderom, uspio pretvoriti u predmet svoje specijalnosti - havariju.
Iz prošlih sedam godina ponašanja »njegove ekselencije profesora« vidljivo je da je njegovo sarajevsko »rimskopravno« obrazovanje manjkavo. Dokolica, u kojoj je proveo sedam rimskih godina, nije latinski otium, jer kako nas upućuje stari Divkovićev riječnik još iz daleke 1881., otium znači dokolicu, lastovanje, a u opreci je s državnom službom. Svoje rimsko lastovanje, istina je, naš je junak prekidao i ove godine, prilikom posjeta predsjednika Mesića Rimu, ali se zajedno sa Šunjićem, Tuđmanovim poklisarom pri Svetoj Stolici, pobrinuo da demokratski izabranog Predsjednika pokuša ismijati, dovevši ga u kontekst rimske veselice homoseksualaca.
Već tada je bilo krajnje vrijeme da se Rudolf i njegov diplomatski tim povuku, ali i disciplinski kazne, jednako kao i oni što su u Ministarstvu vanjskih poslova zaduženi za odnose s Italijom i Vatikanom. Rudolf misli da se kao veleposlanik smije izrugivati predsjedniku Republike i javno govoriti o »revanšizmu« administracije kojoj je ovlašteni predstavnik u prijateljskoj zemlji. Bilo bi posve je u redu da to čini iz svoje dokolice, ali splitske, a ne rimske. I ta će dokolica, doduše, uskoro biti na račun poreznih obveznika, jer mu položaji ministra i opunomoćena veleposlanika Franje Tuđmana jamče mirovinska beriva nezamisliva ozbiljnim sveučilišnim profesorima. Savjetujući postarijem »diplomatu« gospodski ishod iz »posttrećesiječanjskih« traumi, ministar Picula samo potvrđuje da je mladi gentleman.
Rudolf, naravno, nije najgori u galeriji Tuđmanovih diplomata, a na žalost ni opoziv njih 35, među kojima pozoran analitičar može naći i ponekoga pristojna čovjeka, nije hrvatsku diplomatsku službu na najvišim razinama oslobodio nesposobnjakovića, neradnika i ljudi koji će činiti sve da kompromitiraju mrsku im novu administraciju.
Ljudi poput Šimonovića i Bekića, koje možemo smatrati neupitnim profesionalcima (profesionalnost isto tako ne treba osporavati ni Maštruku ili Gagri, što se vraćaju) uvijek su bili eksces u Tuđmanovoj personalnoj politici. Ti su ljudi uistinu nešto i napravili. Danas se npr. zaboravlja da je projekt jadransko-jonske autoceste, koji je predsjednik Mesić s pravom prigrlio, iniciran u vrijeme dok je u Ateni bio ambasador prof. Đorđe Pribićević, još jedan od »ekscesa« u odabiru veleposlanika, pametan, obrazovan i radin čovjek. Pribićević je Grke pridobio za taj projekt još dok je Hrvatska bila posve izolirana, i to nesumnjivo zahvaljujući svom temeljitom prije svega ekonomskom obrazovanju. Da je Pribićević bio »eksces«, uvidjeli smo vrlo skoro, jer je povučen, a na njegovo je mjesto imenovan Tuđmanov cenzor s Hrvatske televizije, čovjek koji je prije toga diplomatsku dokolicu provodio u Kairu, ne učinivši ništa. Taj danas nije na listi onih koji se vraćaju, jednako kao ni anonimni bivši sitni činovnik što se na »vaša ekselencijo« odaziva u Pragu. »Njegova pariška ekselencija«, kao i praški kolega, osobe su o čijem se moralnom habitu zanimaju i u policiji. Dama, čijeg se spomena užasavaju u svim organizacijama vezanima uz UN i dalje sjedi u Ženevi i svojim skromnim znanjima pridonosi da proces multilateralne suradnje Hrvatske bude što usporeniji.
Znamo li i to da dva Tuđmanova pomoćnika ministra vanjskih poslova vrlo skromnih radnih dometa, od kojih je građansko obrazovanje jednoga krajnje upitno (nije stjecano po danu i na vrijeme) još sjede na svojim mjestima, a da neki drugi pomoćnici odlaze u diplomatske misije, Rudolfova naklapanja o revanšizmu postaju dodatno smiješnima. Ministar Picula sigurno ima golemih problema u organizaciji diplomatske službe. Nitko od neukih Tuđmanovih diplomata nije otpušten, ta oni su »profesionalci«. Što onda, ako nemaju ni ekonomskoga, ni pravnoga niti politološkog obrazovanja i ako povrh toga ne znaju ni jezike? Što onda, ako su zaposleni mimo natječaja i bez kriterija što ih se smije javno izgovoriti? Što bi tek bilo postavljanje pitanja o razbacivanju na njihove diplomatske plaće, ako je upućivanje nekoga u privilegiranu ministarsku mirovinu, i to nakon sedam godina »diplomatske« dokolice, revanšizam?