“Drukčije nego u vanjskopolitičkoj areni jest u hrvatskoj unutarnjoj politici. Za ulazak u međunarodne integracije Hrvatska je platila visoku cijenu. Bezuvjetno mora surađivati s međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj SFRJ, koji već razmišlja da bi u Haag pozvao visoke hrvatske generale, a isto tako i zapovjednike vojne operacije Oluja protiv krajinskih Srba, koja nakon pet godina već prerasta u nedodirljivi nacionalni mit.

To uzrujava profesionalne, domoljube i zaštitnike nacionalnih interesa, među kojima se sve češće nađe netko iz vladinih stranaka. Tako je Račanov stranački kolega i šef saborskog odbora za vanjsku politiku Zdravko Tomac već počeo govorkati da međunarodna zajedriica pokušava izjednačiti hrvatski oslobodilački rat i srpsku agresiju. Riječ je o retorici koja je nadasve slična onoj iz Tuđmanova rječnika. Glavne teme koje su u ljetnim mjesecima uzbudile hrvatsku javnost i punile novinske naslovnice nisu bile rasprave o gospodarskom potopu Hrvatske i rješavanju socijalnlh pitanja, nego nacionalistički obojena polemiziranje o Haggu i Oluji. Velike nacionalne teme vraćaju se u prvi plan javnih rasprava. (…)

Jedno od glavnih predizbornih obećanja, revizija privatizacije ili velika pljačka naroda, kako privatizaciju nazivaju u svakodnevnom razgovoru, ostalaje samo mrtvo slovo na papiru. Pa i hit prvih mjeseci Račanove vlade - zatvaranje bahatih tajkuna (ljudi koji su se uz potporu vrhuške HDZ-a za vrijeme privatizacije obogatili u sumnjivim okolnostima) - na zalasku je. O gospodarskom preporodu nema ni traga, stečaji u Hrvatskoj uopće nisu više vijest, nego dio svagdašnjice, stopa nezaposlenosti je u usponu, stranih ulaganje je malo, financijske pomoći sa Zapada još manje, obnova porušenih krajeva jednako je spora kao u doba HDZ-a...

Samo optuživanje bivše vlasti da je kriva za katastrofu u gospodarstvu, te pozivi narodu neka strpljivo pričeka na ljepše sutra, Hrvatskoj ne osiguravaju (političku) stabilnost. Sindikalisti najavljuju da bi se na jesen mogli dogoditi opći štrajkovi i velika socijalna pobuna, koja će državu učinit hromom. Strahovi da bi radikalna desnica sa svojim populizmom mogla iskoristiti nezadovoljstvo naroda i dovesti do kaosa u državi donekle su pretjerani, ali bi socijalna pobuna ipak bila slabom popudbinom za budućnost šesteročlane koalicije. Vlada šestorice može glede svoga opstanka biti optimistična samo zato što nema političke alternative - osim diskreditiranog HDZ-a, koji će i dalje morati uzmicati, u Hrvatskoj nema snažnije političke snage koja bi na bilo koji način ugrozila koaliciju. S iznimkom političara iz koalicije.”