Političari u Hrvatskoj zreli su za godišnji odmor – od javnosti. U posljednjem broju Fokusa Damir Kajin je rezolutno izjavio kako je Dražen Budiša u pravu, da bi nekoliko dana poslije u Novom listu pribjegao kondicionalu, ovoga puta kazavši: "Ako je istina što kaže Dražen Budiša, onda je riječ o prvorazrednom skandalu, a ako nije istina, onda će se to također pretvoriti u prvorazredni skandal."
Ovaj je futur nepotreban budući da je ovaj skandal već prerastao u medijski spektakl. Budiša je iznio podatak da je haaška istražiteljica Carla del Ponte u razgovoru s Račanom i Mesićem spominjala i ime generala Petra Stipetića. Budući da je Budiša to spominjanje izrazio sintagmom "mogući osumnjičenik", Račan i Mesić su, odbivši takvu kvalifikaciju svojega citata, odbili i podatak da se Del Ponteova zanimala i za Stipetića, kao što se prema riječima Ivića Pašalića Haaški sud interesira i za njega.

Umjesto da se ide na meritum stvari, javna je rasprava koalicijskih partnera Budiše i Račana otišla u spekulativne vode logičkog atomizma i pozitivizma. Kao da smo u pedantokraciji, vladavini strogih profesora, a ne komotnoj demokraciji Mesićeva šeretskog tipa. Odjednom su svi postali pitijski smrtno ozbiljni. Slučaj Stipetić pretvorio se u kvazipolitički truisički fanatizam. Zarad metafizičkih spekulacija o savršenosti svojih izričaja, političari se odjednom odriču prava na političku odgovornost. Kao da su o Stipetiću razgovarali Rudolf Carnap i Ludwig Wittgenstein, a ne Dražen Budiša i Ivica Račan, sklon Wittgensteinovu stavu da "o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti".
A o čemu se u dvojci i šestorici može govoriti? Kajin se ne slaže s tim da se govori o ovom slučaju, jer ih on udaljava od mnogo realnijih tema kao što je nezaposlenost. Po Zlatku Tomčiću njime se odvlači pogled od teškoća gospodarstva. Ima li šestostranačka vlast mandat ispunjavanja svojega programa ili se umjesto toga ne smiju baviti drugim nego Draženom Budišom i njegovim izjavama? Budiša može svaki dan lansirati u javnost nekoliko bombastičnih tema ili ih komentirati, ali nema zakonskih razloga da zbog toga Vlada odgađa realizaciju povećanja zaposlenosti ili Zakona o reviziji pretvorbe. Slučaj je Stipetić po nekima isfabriciran samo da bi se politički i medijski zaboravilo na petoricu optuženih za zlodjela u Ahmićima koji su tobože uz pomoć javnosti pobjegli u tako duboku anonimnost da su dobili još jedan identitet.
Drugi su shvatili ovaj slučaj da bi licitirali s optužbama: idu li u Haag "naših" devet generala ići će i jedan "vaš". General Stipetić je na početku čitave afere, dok je i sam vjerovao da je posrijedi idealistička ladanovska igra riječi, iskazivao svoju verbalnu spremnost za odlazak na eventualno ispitivanje u Haag, ali je nakon materijalizacije ove diskusije o zapovijednoj
(ne)odgovornosti ipak odlučio da se tamo nikakvom milom neće odazivati. Stranke koalicije i opozicije jedva su dočekale ovaj sudar logike Račana i Budiše (A = B) ne bi li se uzdali u neke analogike iliti analogije iz repertoara bivše vlasti.
Slučajem Stipetić reflektira se borba za proširenje dostignute ravnoteže vlasti unutar šestorice. Ako je Račanova usputna spoznaja o zainteresiranosti Haaga za Stipetića irelevantni podatak, čemu se tome uopće dalo i daje toliko pozornosti? A ako je ta informacija od strateške važnosti za upravljanje državom, onda je njezino Račanovo prešućivanje, u bilo kojem stilskom obliku, ne samo krucijalni dokaz nekoordiniranosti šestostranačkog obnašanja vlasti nego i njegova laganja javnosti. Treba li taj rašomon o spominjanju Stipetićeva imena u vezi s Haagom rješavati državni vrh ili je dovoljno ispitati gospođu Del Ponte?
Aferu koju su proizveli sami političari, sada moraju gasiti njihovi mediji. To je njezin najveći paradoks! Ma koliko se može manipulirati medijima, ne može se uvijek znati kako će reagirati javno mnijenje. Kako je ono receptivno vrlo pozitivno ocijenilo samog Stipetića, a u isto su vrijeme propala očekivanja o radikalnom prekidu suradnje s Haagom, pilotirani mediji više nisu mogli ni natrag, ali ni naprijed. Bit će potreban novi, i to mnogo jači slučaj od Stipetićeva da bi se riješio slučaj Stipetić. Jer ruku na srce, bilo je već toliko lažnih poziva u Haag da jedan novi nije trebao dizati toliku političku nervozu među članovima koalicije koja je do jučer oporbeno govorila kako nesuradnja s Haagom Hrvatsku vodi u izolaciju.

Vodi li Haag Hrvatsku u otvaranje ili u sankcije? Takvo pitanje je već po sebi viktimološko. Hrvatska mora sebe sama znati voditi u smjeru za koji ju je demokracija opunomoćila. I francuske i američke časnike istraživali su haaški istražitelji, ali su se njihove vlade znale postaviti prema Haagu. Manje je važno je li se Račan nedostatno izrazio, a Budiša previše zaključio, od toga kako nova vlast gleda na zločine u ratu počinjene, smatra li da su svi oni koji su ih činili jednaki ili se ta jednakost krnji u odnosu na više činove? Zašto se ne stvara klima o odgovornosti i sankcioniranju nedopustivih događaja u ratu, jer bi onda bilo mnogo manje straha od bilo kakvih stvarnih ili lažnih slučajeva. Uloga političara i jest da takvo ozračje prave, a ne da se sakrivaju iza ozračja koje je pravila bivša vlast da bi se i tada i sada iza njega skrivala i relativizirala vlastitu odgovornost. Nevini ne govore — "svi smo mi zločinci".
Svi ti "novi" slučajevi nastaju i rješavaju se u vrijednosnoj matrici HDZ-a i to je najporaznije u svoj toj politizaciji. Uhićena u strukturi HDZ-ove aksiomatike, nova vlast ne može promijeniti politiku, nego samo političare.