Valjda bi svakomu trebalo biti znano da kolektivne krivnje nema. Stoga je besmislena tvrdnja kako Hrvatska treba sudski kazniti one koji su u Bljesku i Oluji počinili zločine kako bi skinula krivnju s cijele Hrvatske vojske. Nedvojbeno, počinitelje je trebalo sankcionirati. Da je to učinjeno, ne bi nam za vratom sjedio Sud u Haagu koji — i to bi trebalo biti svima znano — nije posve neovisan, nego je produžena ruka američke vanjske politike. Hrvatska je još za Tuđmana izglasala Ustavni zakon o suradnji s Haagom, pa je sada smiješno što zbog njegove rigoroznosti prema navodnim hrvatskim prijestupnicima jadikuju najviše upravo oni koji su bili za taj zakon.
Unatoč tome što smo ustvrdili kako nema kolektivne krivnje, neke sjene ostaju i na onima u Hrvatskoj, a i šire, koji su se, premda nedužni, nalazili u nekakvom zajedništvu s počiniteljima zločina. To je nepravedno, ali je tako. Naš narod je o tome stvorio izreku "S kim si, takav si". To, dakako, u većini slučajeva nije istina, no često su predrasude takve vrste jače od zbilje.

Pogledajmo njemački primjer. Kad je Njemačka 1945. godine izgubila rat "do daske", gotovo nitko nije vjerovao da će se tako brzo oporaviti. Pobjednički saveznici nešto su naučili iz Prvog svjetskog rata pa su svuda isticali kako njemački narod ipak treba razlikovati od Hitlera. Čak je i Staljin rekao: "Hitleri dolaze i odlaze, njemački narod ostaje." Saveznici su Marshallovim planom pomogli Nijemcima da iziđu iz crne rupe bezuvjetne kapitulacije. Uskoro je hladni rat pomogao njemačkom narodu da se iz poražene nacije brže nego što se nadao pretvori u saveznika zapadnih sila.
Pa ipak, dugo godina Nijemci su bili parije svjetske zajednice. Zločini Hitlerova režima, a posebice holokaust, bacali su tamnu sjenu i na njemačke antinaciste. Njemačka dugo godina nije mogla biti ravnopravna u zapadnoj zajednici iako je davala golem doprinos njezinoj snazi. Sitne tragove te neravnopravnosti nalazimo i danas. Primjerice, Nijemci su se godinama borili da njihov jezik kojim govori oko sto milijuna ljudi u Europi postane "radni jezik" Europske unije. Jedva su to iskamčili, dok je Francuzima samorazumljivo da njihov jezik, uz svjetski jezik engleski, bude službeni jezik EU-a. Takvih bismo primjera mogli nanizati još više.
I još nešto: svaki put kad bi zaškripili njemački odnosi s nekom od zapadnih saveznica, u medijima tih država pojavili bi se članci i filmovi o zločinima Hitlerove Njemačke. Ponekad su to bila i vrlo gruba podmetanja u obliku podsjećanja na prošlost koja nema veze s današnjicom. Dugo su vremena i sami Nijemci povijali vrat i ponašali se, kako sami kažu, kao Musterknabe — uzoran dečko — zapadne zajednice država. Sve dok prije dvije godine nisu došli na vlast socijaldemokrati i zeleni, te prilično samouvjereni prekinuli tu nečasnu rabotu.
Jedan od uzroka ovog njemačkog ponašanja bile su stalne denuncijacije domaćih poslušnika stranih sila. Osobito je takovih bilo među inteligencijom. Tako se u redovima ljudi duha rodila nakaradna misao da se dvije njemačke države ne bi smjele ujediniti kao kaznu za zločine počinjene pod Hitlerom! Posebno je bio ponizan njemački odnos prema Židovima. Istina jest da je šest milijuna ubijenih Židova povijesni zločin koji se nikada ne smije zaboraviti, ali u interesu je i Židova da između njih i Nijemaca, nakon određene vremenske karantene, nastane neka vrsta normalnosti. Inteligentni su Židovi (posebice u Izraelu) to odavno shvatili i odgovarajuće se ponašaju.
Pitamo se: kakve to veze ima s Hrvatskom? Evo nekoliko sličnosti. Ni iz jedne države bivše Jugoslavije ne dolazi toliko domaćih prijava zbog kršenja ratnih zakona koliko iz Hrvatske, premda bi bilo očekivati da će ih biti mnogo više iz zemlje agresora, Jugoslavije. Nigdje na istim prostorima ne djeluje toliko stranih agentura koje nadgledaju prakticiranje ljudskih i skupnih prava koliko u Hrvatskoj. U haaškim kazamatima ima najviše osuđenih u istrazi podvrgnutih Hrvata, premda bi to trebali biti Srbi iz Bosne i Jugoslavije. Ni jednu državu u tranziciji Europska unija ne nadgleda tako strogo kao našu zemlju. Ujedinjeni se narodi i danas nalaze na Prevlaci, premda bi taj problem trebao biti odavno riješen.
Znači, za nas vrijede drukčiji kriteriji nego za ostale zemlje bivše propale države. Tko kaže da je to O. K., taj ne voli svoj narod. Čak i sada nakon što je na vlasti Zapadu mnogo simpatičnija šestorka, nova vlast dobiva mnogo verbalnih ohrabrenja i laskavih pohvala, ali još nije kapnula spomena vrijedna lova. Dakle, neprijeporno je da je Hrvatska još uvijek pod nekakvom strožom prismotrom stranih čimbenika. Netko nas jednostavno ne voli. Stranci, doduše, u posljednje vrijeme drukčije govore, no jedno su riječi, a drugo djela.

Jesmo li i mi krivi za to. Jesmo, barem djelomično. Da je bivša vlast izvršila sve ono što je potpisala, danas bismo stajali mnogo povoljnije u svakom pogledu. I novi režim ne smije amenovati sve što tzv. svjetska zajednica od njega traži, ali ako se na nešto pristane, to se mora izvršiti stopostotno. Nema više držanja fige u džepu. Tu je kartu bivši režim izrajcao do kraja. To nije pitanje politike, nego civilizacijskog ponašanja. Na Zapadu i zadana riječ vrijedi kao napisani ugovor. Balkanska prevrtljivost tu nije u cijeni.
Pa ipak, svi bi u Hrvatskoj: vlast, oporba, narod, mediji i nevladine organizacije trebali u nekoliko stvari biti na liniji zajedničkog nazivnika. Nacionalni interesi, suverenitet države, narodno dostojanstvo i zajednički materijalni probici moraju imati prednost pred pojedinačnim i grupnim interesima. Taj bi konzenzus trebao biti svakomu poznat. Onaj tko se ne bi ravnao prema njemu, toga bi ostracizmom trebalo izbaciti iz društvene i nacionalne zajednice. Dosad u Hrvatskoj o tome nije bilo govora. A vrijeme je da se o tome počne raspravljati.