Ili premijer Račan laže, ili njegov strateški partner Budiša spletkari, u svakom slučaju, po novu vlast, zlo i naopako. Slučaj Stipetić eskalirao je do otvorenog sukoba u čvrstom jezgru vladajuće koalicije - šef liberala inzistira da mu je premijer potvrdio interes haške tužiteljice za načelnika Glavnog stožera, generala Stipetića, što će reći da javnosti nije rekao istinu; Račan odvraća da je općenito govorio o haškim istragama. Bez obzira tko je u pravu, odnosi među njima očito više nisu partnerski. Unutar vladajuće šestorice eskaliraju prepucavanja, međusobna podmetanja i političke igre bez granica. Najnoviji potres pokazuje ili njihovu mazohističku nastrojenost ili svojevrstan samodestrukcijski nagon, takozvani sindrom škorpije.

Slične sukobe, mada nižeg intenziteta, vladajući su dosad rješavali uz dobar ručak, nakon čega su redovito narod pokušavali uvjeriti da među njima nikakvih problema nije ni bilo. Šest mjeseci šestostranačke vlasti neprekinuti je niz njihovih međusobnih frktanja i mirenja. U javnosti to stvara depresivan osjećaj da su vladajući neprestano samo o sebi i svojim odnosima zabavljeni. To da im je glavni predmet interesa.

Veliki meštri političke kuhinje i za ovu su prigodu već počeli smišljati pomirbeni meni. Prostiru stol izjavljujući kako su sve strane podjednako u pravu, tvrde da će se nastala “gužva ipak okončati u interesu Hrvatske”. Ali ovoga puta međusobno će se padanje u zagrljaj teško upriličiti. Stvari su otišle predaleko i, unatoč trudu, više se ne mogu jednostavno zataškati. Za zajednički stol teško će se sjesti, još će teže jedni drugima vjerovati. Iz najnovijeg skandala ne mogu izaći neokrnjeni, samo s otresanjem perja, kako im je dosad uspijevalo.

Stjeran u krajnje neugodan položaj, Račan, navodno, najavljuje da će konačno lupiti šakom po stolu i reći popu pop i bobu bob, ali poznato je da Hrvati s takvim najavama baš i nisu sretne ruke. Tomčić izjavljuje da nema potrebe za preispitivanjem odnosa prema Haagu, ali treba preispitati odnose između šestorice, što je otvoreno priznanje da je rodno mjesto problema u vladajućim redovima. Nije problem u Haagu, nego u šestorki.

To ne znači da će se vladajuća koalicija raspasti, kako neki već najavljuju, predvidajući, najdalje na proljeće, izvanredne izbore. Nikome u sadašnjoj vlasti izbori ne bi odgovarali; unatoč nezadovoljstvu, pojedinaca i stranaka, zasad svi su zainteresirani za opstanak aktualne kombinacije. Produciranje afera, poput ove sa Stipetićem i Haškim sudom, računa na budućnost. Nije riječ samo o tome da se dva politička nezadovoljnika, Budiša i Tomac, svojim burevjesničkim izjavama pokušavaju stalno održati na naslovnim stranicama. Koketiranjem s antihaškim raspoloženjima oni ucjenjuju svoje političke partnere, prije svega Račana. Možda se kandidiraju i za vođe sada razbijene desnice, kurblajući jedva primirene nacionalističke furije.

Prvo, proizvod je nedovoljne političke zrelosti velikog broja sudionika sadašnje vlasti i njihovih prekomjernih međusobnih rivalstava. Možda najdrastičniji primjer njihove neshvatljive infantilizacije izjava je jednog od aktera aktualnog pokušaja zaoštravanja spram Haškog suda, koji sada povodom svega kaže: “jako se dobro zabavljam" i baš mu je “jako drago što su svi uletjeli” na njegovu provokaciju. I Neron se zabavljao gledajući. Rim u vatri!

Drugo, stalno histeriziranje odnosa unutar šestorke refleks je i generalnog izbjegavanja vladajućih da se suoče s potrebom određivanja prema proteklom desetljeću. Konzekventno pozicioniranje stalno se odgađa, jer su u tom pogledu razlike između stranaka ogromne. Iz Budišinog tabora neprestano se plasiraju signali o uvažavanju Tuđmanove ostavštine. Sklonost prema kontinuitetu izražava se više puta ponovljenim, izjavama kako u proteklom desetljeću nije sve bilo loše, kao i nejasno adresiranim optužbama da bi neki Hrvatsku htjeli vratiti u 89. godinu. Ni jedna se od tih tvrdnji ne precizira, ali obje izražavaju volju naslanjanja na tuđmanizam. U odnosu prema Bosni i Hercegovini, kao krucijalnom pitanju Hrvatske, u definiranju hrvatskog nacionalnog pitanja, Budišini su liberali redovito imali razumijevanja za HDZ-ove stavove. Odatle i njihov otpor prema Haškom sudu. Tužiteljica Carla del Ponte apsolutno pokazuje intenciju da za zločine ne krivi samo pojedince koji su ih počinili, nego bi ona na optuženičku klupu po svoj prilici htjela izvesti i nacionalističku politiku očeva rata.

Treće, jahanju na pjeni nevažnosti, ulijetanju šestorke iz afere u aferu kumuje i njena nedovoljna sposobnost suočavanja s ozbiljnim problemima u kojima se Hrvatska nalazi. Umjesto životno važnim pitanjima, politika se bavi efemerijama i spletkama. Nema se petlje suočiti sa svim aspektima Domovinskog rata i u tom vremenu počinjenim zločinima, pa se zapliće i iscrpljuje oko toga što je tko kome rekao. Ekonomska situacija, ogroman broj nezaposlenih, katastrofa u mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, sve veći broj djece koja se ne mogu školovati - umjesto da se bave tim užarenim problemima, vladajući se nadmudruju oko toga koliko se liberalnih anđela može smjestiti na vršak SDP-ove igle.

Bez obzira kako se afera gluhih telefona izmedu Račana i Budiše okončala, ona će značajno utjecati na rejting sadašnje vlasti. Javnost ih sve više u čudu motri, ne vjerujući vlastitim očima: čime se oni to bave. Narod gotovo da se doima ozbiljnijim i zrelijim od svojih političkih čelnika. Šampanjac se toči u HDZ-u. Sanaderovim izjavama po Americi da nova vlast vodi zemlju u kaos, šestorica se trude pribaviti uvjerljivu argumentaciju.