Politika se u Hrvatskoj događa u afričkim razmjerima. Dok Amerika i Europa hrvatski politički vrh podmićuju pohvalama i počastima na najvišim razinama i u kraljevskim dekorima, dotle u zemlji ima upravo afričke bijede i afričke nebrige prema Hrvatima, posebno bosanskim, koje su ratne nevolje razbacale kojekuda. Dok se gotovo sva briga u svijetu i Hrvatskoj za ratne nevoljnike usredotočila na Srbe, nema dana a da novine ne pišu o nasilnom izgonu Hrvata iz kuća koje treba osloboditi za srpske povratnike, o šikaniranju kojima su Hrvati izloženi od lokalnih vlasti, o potpunom izostanku pomoći Hrvatima iz međunarodnih humanitarnih organizacija, o doslovnom rasizmu prema Hrvatima i doslovnom gladovanju tih ljudi, od kojih mnogi više nemaju ni davno zaslužene mirovine.
Nemilice se, pred očima Sabora, cijele vlasti i oporbe krši Ustav koji jamči jednaka prava svim državljanima Republike Hrvatske. Tek tu i tamo pokoji hrvatski dužnosnik "zaprijeti" tzv. međunarodnoj zajednici, u stilu - "dosad je povratak Srba u Hrvatsku bio jednostran, vrijeme je da povratak bude recipročan", i tome slično.
Srbi se vraćaju, ali Srbi ne daju Hrvatima da se vrate. Srbi uspijevaju dobiti natrag imovinu u Hrvatskoj kako bi se dalje njome koristili ili je prodali, ali Hrvati u srpskom dijelu Bosne ne mogu dobiti imovinu ni da bi se dalje njome koristili ni da bi je prodali. Postignuti su pa i potpisani neki načelni dogovori, ali oni se provode samo za Srbe koji ih se ne drže, a ne provode se za Hrvate koji ih se pokorno drže! I to ne samo kad je riječ o relaciji BiH - Hrvatska i Srbija - Hrvatska, nego i kad je riječ samo o Hrvatskoj, gdje međunarodne službe upravo fašistički diskriminiraju Hrvate, a tetoše Srbe.
Tako su, kako smo jučer mogli čitati, neki talijanski "humanitarci" u kući jednoga prognanika bili napravili popis stvari koje su mu potrebne, a kad su čuli da nije Srbin nego Hrvat, popis su pokidali i otišli. Ima li itko u Hrvatskoj snage, ponosa i časti da takve "humanitarce" odmah protjera iz zemlje? Ili to možda Hrvati iznova postaju sustavne žrtve, a Srbi sustavni miljenici i međunarodne zajednice i međunarodno ucijenjene hrvatske vlasti? Je li to model po kojem će se prema svome vlastitom narodu ova vlast odnositi i kad iz Haaga možda stignu neki konkretni zahtjevi?
Nije se Milan Đukić razbahatio unatoč prilikama koje ne bi pogodovale njegovu pljuvanju po svetinjama Domovinskog rata, nego zahvaljujući prilikama u kojima se sve obesvećuje. Tako on postaje jedan od važnih hrvatskih političkih kriterija, umjesto da bude uhićen nakon dokumentiranoga otkrića objavljenog ovih dana da je bio na podjeli oružja pobunjenim Srbima!
Neki novinari "skloni" SDP-u đukićevski nagovaraju Račana da se "obračuna s Budišom", makar "i po cijenu razlaza". Zavodljivo mu pri tome nude neke HSLS-ove ministre i dio HSLS-a tobože nezadovoljan "trenutačnom stranačkom politikom". To pomicanje naglaska s osoba na "stranačku politiku" zagovor je razdora u vlasti oko nacionalnih interesa, zagovor koji bi Račana radije vidio u koaliciji s Đukićem nego s Budišom. A strah od moguće istovjetnosti stavova Haaga i Đukića izražen je upravo u SDP-u.
Dok se i u političkoj praksi i u izjavama svi Srbi slažu glede Domovinskog rata - i Milošević i oporba u Srbiji, i Dodik u BiH, i Đukić u Hrvatskoj - dotle neki novinari u Hrvatskoj nestrpljivo očekuju Račanov "obračun s Budišom", makar "i po cijenu razlaza". Iza zastora tih obračuna iz Hrvatske se izgone Hrvati da bi se uselili Srbi. Hrvati pak ne samo da se nikako ne mogu vratiti u BiH, nego jučer čitamo i naslov: "Tri godine nakon mirne reintegracije Vukovara: Hrvati se sporo vraćaju". Za što Hrvatima trebaju godine, Srbi učine za mjesec dana!
U toj sramotnoj nebrizi za Hrvate ratne nevoljnike iz ovog novinskog kutka može im se samo poručiti: organizirajte se i ne dajte se iseliti iz kuća!