»Magna Charta Europae« svojevrsna je anticipacija budućeg »ustava Europe«

I kao što će se interni nacionalpatriotizmi u elitnom klubu »Eurolandije« sučeliti s europatriotizmom, tako će se izvan svake sumnje nastaviti i ovdašnje naše »balkanoljublje« kao nezgrapna inačica provincijalne uznosite »europhobije«, koja i u vrsima ove države ovih dana opet i opet kotrlja balvane hajdučkog mentaliteta na naše ceste / U Europu se može samo europski, demokratski, elegantno, civilno, građanski ili - »čući kući« kao i do sada, u ovim čamotinjama balkanskih »tamnih vilajeta«

Kada »uđemo«, hoće li Hrvatska biti samo naš zavičaj, a Europa domovina, kako veli Havel?
Hoće li Europska unija okupljati države ili narode?
Internet već donosi dokument (pogledati pod www.consilium.eu.int) koji sugerira da su državljani sadašnjih petnaest članica Unije de facto građani Europe. Napisana je tako Magna Charta Europae (naziv je moj, molim), a autori su šezdeset i dvoje dama i gospode, od reda prvorazredni ljudi duha i kulture i europskih ideja i ideala, o čijem će djelu, svojevrsnoj anticipaciji budućeg »ustava Europe«, raspredati leaderi petnaest članica Unije na sastancima na vrhu u Biaritzu i Nici.
Dokument o kojem je riječ zacijelo će biti i prihvaćen (ovih šezdeset i dvoje, uostalom, i imenovali su isti šefovi sadašnjih ili dosadašnjih država članica Unije), makar tek »retorički«, jer sudeći po onome što on sadrži, u njemu nema jasnog odgovora na ne samo formalno pitanje o suverenitetu Država ili Naroda. Sama Unija još mora odgovoriti na to pitanje objedinjuje li ona Države ili Narode, jer, ako okuplja Države, europski ustav nije potreban, a ako pak Narode, onda će biti nužno donijeti temeljni zakon kojim se definira građanstvo Europe.
Autori Povelje o kojoj je riječ, očito, anticipiraju europsko građanstvo, dakle ujedinjenje Naroda, potaknuti činjenicom da se upravo ostvaruje izvjesna »europska revolucija« te da je, stoga, nužna zajednička konvencija koja će postaviti temelje sutrašnjem europskome ustavu. Dakako, posrijedi su, za sada, tek plemenite nakane, i autori povelje sačinili su ju na temelju postojećih nacionalnih ustava, Europske konvencije o pravima čovjeka, četiri sporazuma i više od trideset raznovrsnih kontinentalnih papira koji su nastali u nedugoj povijesti Unije. Ono što držim bitnim iznijeti, jest njegovo veličanstvo Građanin, koji u ovom Papiru dobiva vrhunsko mjesto kao subjekt, te naglašena »europska solidarnost« nasuprot sada prevladajućem uvezenome američkom modelu poduzetničkog »liberizma«.
Vjerojatnije je da narečena Magna Charta Eorpae neće biti jednodušno prihvaćena, u smislu da ona postane zakonomjerna, ali je također jasno da će ona biti barem uvjetno prihvaćena, i samim time dobit će legitimitet, pa će se na nju sigurno pozivati građani - i tako su već brojne njihove tužbe Europskome sudu protiv određenih Država. Neke zemlje, Velika Britanija na primjer, već se bune, naravno, sluteći da se stvara europska legislatura i da bi uspostavljanje europskog suda kao vrhunskog arbitra ograničilo državne suverenitete.
Spomenuta »europska revolucija« i europska »ustavotvornost« koju ova Magna Charta sugerira baš zato uzbuđuje i uzbunjuje nacionalne patriotizme na samome Zapadu. S druge strane, ilegalna imigracija, razbuđena nacionalistička ksenofobija vezana uza nju, i dubokih tradicija čak i diljem Zapada (a ne samo na »divljem Istoku« i Balkanu), »slučaj Austrija« (zatim vjerojatni uspon Berlusconija, opet, na vlast u Italiji, uz regionalrasista Bossija i postfašista Finija...) te sama povijesna logika »europeiziranja Europe« nalažu rečenu euroustavotvornost kao jedinu moguću perspektivu.
Dakako, poput cjelokupne eurolegislative, i ovaj će Papir postati »Sveto pismo« za zemlje kandidatkinje, koje, poput Hrvatske, s nadom i nestrpljenjem antišambriraju pred europskim dverima.
I kao što će se interni nacionalpatriotizmi u elitnom klubu »Eurolandije« sučeliti s europatriotizmom, tako će se izvan svake sumnje nastaviti i ovdašnje naše »balkanoljublje« kao nezgrapna inačica provincijalne uznosite »europhobije«, koja i u vrsima ove države ovih dana opet i opet kotrlja balvane hajdučkog mentaliteta na naše ceste koje na Zapad, ujedno kričeći u sav glas protiv hipotetične Chirac-oslavije, ne shvaćajući da nas baš ta njihova »balvanerija« gura natrag u strašni zagrljaj balkanezerski. Jer, ovakva smušena i protuslovna stanja duha na samome Zapadu Europe, zasnovana na kolektivnim psihozama prošlosti, ova licemjerja etičko-legislativne vrste unutar same Unije, dakako, nukaju isti taj Zapad da sa sumnjama motri amo na nas, kandidate za Europu, pa ako mu mi sami pružamo izgovore za daljnja otezanja spram nas, na što se može uopće žaliti?! U Europu se može samo europski, demokratski, elegantno, civilno, građanski ili - »čući kući« kao i do sada, u ovim čamotinjama balkanskih »tamnih vilajeta«.