Kad bismo slušali samo Dražena Budišu, mogli bismo pomisliti da je najveći problem u Hrvatskoj kako će se međusobno pomiriti nekoliko političara. Tu djetinjastu dilemu još bismo i mogli podnijeti kad ne bi bilo posve očito da je Hrvatska suočena s mnogo ozbiljnijim problemima. Jedan od njih svakako je i to kako će vlast postupiti stigne li joj iz Haaga prvi zahtjev da izruči nekog hrvatskog generala? To je pitanje iznimno aktualno bez obzira na pravi kontekst slučaja Stipetić. Uostalom, ni od koga, a najmanje od Budiše, još nismo ni približno čuli što se to zapravo dogodilo s generalom Stipetićem i koje su nove okolnosti izmedu Hrvatske i Haaga zbog kojih se i Stipetićevo ime, navodno, ipak našlo u razgovorima Račana, Mesića i Carle Del Ponte. Ako doista postoje novi problemi između Haaga i Zagreba, ako se pripremaju neke optužnice, vlast, razumljivo, na to mora biti spremna. Međutim, pitanje je kako na to treba reagirati. Da vidimo za početak kome sve danas može koristiti mobilizacija hrvatske javnosti na antagonizmu prema Haaškom sudu. Prije svega, to može dobro doći pravim krivcima koji se pred Sudom nastoje skriti iza uistinu nedužnih generala. Teza da se ne smiju praviti razlike izmedu generala po njihovome političkom opredjeljenju apsolutno je točna, ali ima i drugu stranu. Ne može, naime, ni priča o jednakosti među generalima postati alibi za one za koje se može jednostavno dokazati da su osobno odgovorni za ratne zločine, ne po kriteriju neke fluidne i teško utvrdive odgovornosti, nego zato što su eventualno naređivali i provodili zločin. Aktiviranje emocija javnosti koristi i onima koji se u politici snalaze jedino dok govore velike riječi o hrvatskim nacionalnim interesima. Nadalje, oni političari koji strahuju da bi sada mogli odgovarati zbog zloporabe položaja, korupcije i kriminala vide i sami prostor za manipulaciju Haaškim sudom. Jasno im je već da javnost uopće ne reagira na kažnjavanje gospodarskog kriminala pa računaju da bi status žrtve ipak mogli ishoditi povjeruje li se da ih nova vlast želi nepravedno izručiti Haagu. Na koncu i šaljiva izjava Vladimira Šeksa o tome kako bi se oko slučaja Stipetić trebali na televiziji suočiti Mesić, Račan i Budiša pokazuje kako se u HDZ-u danas zabavljaju zbog nesnalaženja nove vlasti u politici prema Haagu. Kad još imamo na umu da je javnost i bez dodatne mobilizacije poprilično nesklona sudu u Haagu i kad gotovo aklamativno javlja kako ne želi da se ijednoga generala izručuje tom sudu, onda je jasno da je to iznimno osjetljivo pitanje i da je ono vrlo rizično za novu vlast, možda čak jednako kao i eventualni neuspjeh s gospodarskim reformama.

Zato je i razumljivo što Vlada u sukob s Haaškim sudom ne želi ulaziti na način na koji to forsiraju Dražen Budiša ili Zdravko Tomac. Ivica Račan vrlo je jasno rekao da problemi u odnosima s Haagom i dalje postoje, da su, doduše, ne na "meritoran način", čak nanovo spominjana različita imena, da Haagu tek treba objasniti politički kontekst dogadaja u Hrvatskoj za vrijeme Franje Tuđmana i da se nada kako sav taj napor njegove vlade na koncu neće propasti podizanjem optužnica protiv Ijudi poput generala Stipetića. Račan očito vjeruje da nijedna osim diplomatske političke akcije ne može pomoći hrvatskim generalima, a najmanje verbalni izljevi prema Sudu koji su, na posljetku, još sam stvar prejudiciranja stvarnih namjera Međunarodnog tribunala. Treba reći i to da otkriće o tome kakve optužnice sprema Haag i kad ih kani

Da je, recimo, Dražen Budiša ponudio barem jedan mogući odgovor na to pitanje, uvažavajući, naravno, da Hrvatska ne može zalupiti vrata prema međunarodnoj zajednici, onda možda ne bi imao razloga biti nesretan što javnost s njim ne otvara polemiku o njegovim političkim stajalištima, nego, kako kaže, samo psihologizira. Kod Budiše, međutim, nema nijedne nove informacije, osim da je Račan njemu rekao informaciju više nego novinama. Moglo bi se, uostalom, reći da je tu bila riječ o pukom denunciranju premijera i izigravanju njegova povjerenja, a ne o nekom moralno posve ispravnom postupku otkrivanja prevare. Kod Budiše, osim toga, nema nijedne nove bitne političke ocjene o suradnji Hrvatske i Haaga, osim ako je nekome možda novost to da je Hrvatskoj u interesu što prije doznati od Haaga koje to istrage provodi i koje optužnice priprema. Umjesto, dakle, da vlast sjedne za stol i pokuša predvidjeti sve moguće situacije u koje je uskoro mogu dovesti zahtjevi Haaškog suda, pa onda dakako i rješenja, mi smo se danas i kod tog vrlo ozbiljnog problema prisiljeni baviti sporednim političkim interesima i promatrati kako nečije posve privatno nezadovoljstvo postaje problemom cijele nacije. Tko želi da ga se percipira kao političara koji uistinu brine o interesima Hrvatske, ne može sebi dopustiti da postane suspektno i to da je on sam visoko na ljestvici onih zbog kojih će Hrvatska svoje interese ostvariti teško.