Postoji li opozicija unutar vladajućih stranaka?

Osim u HSS-u i HNS-u u svim drugim strankama šestorke postoje različitosti među vodećim političarima koje neki zovu i tzv. unutarnjom opozicijom u tim strankama

ZAGREB, 19. kolovoza - U većini stranaka vladajuće šestorke postoje stanovite unutarnje opozicije, neke vrste frakcija odnosno skupina političara koji u svojim javnim istupima oko pojedinih pitanja zastupaju nešto drukčija stajališta od vodećih ekipa dotičnih stranaka. Izuzetak je, čini se, jedino HSS u kojem je Zlatko Tomčić nakon nekoliko burnih godina postao nedodirljivi lider i trenutačno nema nezadovoljnika (primirio se i Vido Bogdanović, Tomčićev protukandidat za stranačkog predsjednika) koji bi u javnosti mogli funkcionirati kao neki »paralelni« HSS. U toj stranci su, čini se, zadovoljni svojim udjelom u vlasti te promocijom stranke koju posredno provodi Tomčić, obnašajući funkciju predsjednika Hrvatskog državnog sabora. Zadovoljni su i rezultatima nedavnih lokalnih izbora (osim, dakako, onima u Zagrebu) te je HSS trenutačno jedna od najstabilnijih stranaka u vladajućoj koaliciji.
Prilično je mirno i u HNS-u u kojem predsjednica te stranke Vesna Pusić nema glasnu oporbu, ali postoje različiti koncepti oko razvoja te stranke, a dosta je jak utjecaj i bivšeg predsjednika HNS-a Radimira Čačića, te aktualnog predsjednika države Stjepana Mesića, koji je do izbora obnašao funkciju dopredsjednika HNS-a. S obzirom na rast stranke na nekim zadnjim lokalnim izborima, teško je i očekivati pojavljivanje unutarstranačkih »alternativa« postojećem čelništvu.
U IDS-u su se u ovom razdoblju od formiranje koalicijske vlade iskristalizirale, najblaže rečeno, dva politička stila. Jedan koji predstavlja Damir Kajin, potpredsjednik te stranke, a osniva se na prilično oštroj kritici pojedinih poteza Vlade i drugi, u liku predsjednika IDS-a Ivana Jakovčića, koji se i zbog svoje pozicije ministra u Vladi služi dosta blažom retorikom, ukoliko se ne radi o sporovima s područja Istarske županije. Osim toga, razlika je postojala i u količini javnih istupa. Dok je Kajin u medijima bio prisutan gotovo svakodnevno, pokazujući time i svoju političku energiju, Jakovčić, čini se, kao da je bio na duljem dopustu.
U početku se držalo da su Jakovčić i Kajin dogovorno podijelili uloge (prvi kao odgovorni član Vlade, a drugi kao njen neobuzdani kritičar), međutim, kasnije se ispostavilo, prema njihovom priznanju, da su određene razlike između njih dvojice posljedica i drukčijih viđenja oko načina rješenja pojedinih problema. Međutim, unatoč tome, u IDS-u se ne očekuju potresi ili stranački raskoli jer Jakovčić, koji čvrsto drži stranačku infrastrukturu, kako je poznato, ne trpi na dulje vrijeme nikakvu stvarnu opoziciju ili neku vrstu frakcije unutar IDS-a. Stanje u toj stranci bit će jasnije nakon sljedećih lokalnih izbora. Ako se ostvare prognoze da SDP i neke druge stranke oduzmu određen dio glasova IDS-u u Istri, to će vjerojatno imati i svoje posljedice u repozicioniranju pojedinih osoba u čelništvu te stranke.
Do repozicioniranja, potresa pa čak i raskola moglo bi doći u LS-u, i to već u listopadu ove godine, kada se treba održati izborni sabor te stranke. Nakon Gotovčeve odluke da napusti mjesto prvog čovjeka LS-a, Božo Kovačević i Zlatko Kramarić zasada su službeni kandidati za njegovu poziciju. Dok Kovačević kao lojalan član Vlade, kako se uobičajilo govoriti, »dinamitom utjeruje pravnu državu«, Kramarić se ne krzma oštro kritizirati Vladu. Zajedno s Kajinom je jedan dio ljeta funkcionirao kao svojevrstan opozicijski tandem i upravo je i na njih svojevremeno bila usmjerena kritika predsjednika Vlade Račana da »neće trpjeti opoziciju unutar šestorke«.
U vezi s predstojećim saborom LS-a postoji i mnogo zainteresiranih izvan te stranke. Naime, ovisno o tome tko će biti izabran, izgledat će i buduće koalicije u kojima će sudjelovati LS. Nije nikakva tajna da postoje jasne razlike između Bože Kovačevića i Kramarića, ne samo u vezi s političkim stajalištima nego i oko načina političke borbe, odnosu prema prošlih deset godina, itd. U vezi s tim kruži i anegdota. Naime, priča se, kada bi njih dvojica u nekoj anketi morali zaokružiti jednu od stranaka šestorke kao najpoželjnijeg političkog partnera, mnogi su se spremni kladiti da ni nakon nekoliko pokušaja ne bi zaokružili istu stranku.
Što se HSLS-a tiče, ispod prividnog mira događaju se osobna i politička udaljavanja pojedinih visokih dužnosnika te stranke. Hoće li doći i do razlaza ovisi od toga što će biti s HSLS-om i šestorkom. S jedne strane je Dražen Budiša, predsjednik te stranke koji je u posljednjih nekoliko mjeseci u izrazitoj nemilosti većeg dijela tiskanih medija, dok je s druge samozatajni Goran Granić, potpredsjednik Vlade. U dvojbi tko mu je zapravo šef, dakle, Budiša ili Račan, Granićeva »rječita šutnja« u nekim se krugovima tumači kao opredjeljivanje za ovog potonjeg što onda izaziva razne špekulacije.
Koliko su one utemeljene, vidjet će se nakon razrješenja sukoba između Budiše i Račana, do kojeg je došlo zbog »afere Stipetić«. Ta afera, kojoj je u početku vjerojatno bio cilj razdvojiti hrvatske generale koji su sudjelovali u »Oluji« na neke navodno dobre i one navodno loše, koje stoga treba poslati u Haag, vratila se kao bumerang onima koji su je i plasirali kako bi provjerili raspoloženje javnosti. S obzirom da je HSLS bio u dijelu medija označen kao mogući izvor informacije vezane uz generala Stipetića, Budiša je vratio lopticu Mesiću i Račanu, čime je doveo u pitanje njihovu vjerodostojnost, ali vjerojatno i postojeće odnose unutar vladajuće koalicije. Ne treba dvojiti kako je u nekim glavama upravo stoga i započelo novo »miješanje karata« što, teoretski gledano, može dovesti i do promjene političkog statusa HSLS-a (pozicijski u opozicijski) kao i do nekih stranačkih »transfera« (odlazaka iz HSLS-a) po kojima je ta stranka i do sada bila poznata.
Najjača stranka vladajuće koalicije SDP ima i najsnažniju unutarstranačku opoziciju, odnosno grupaciju političara koji ne dvoje, većinom posredno ali ponekad i izravno kritizirati i Vladu u kojoj su najsnažnija stranka. Razdjelnica u SDP-u ide, kako se čini, sredinom Markova trga (Banski dvori nasuprot Sabora) S jedne stane su Račan i SDP-ovci koji sudjeluju u izvršnoj vlasti, dok su s druge, kako se već spominjalo u medijima, Zdravko Tomac i Mato Arlović, zajedno s dijelom drugih zastupnika SDP-a, ali i nekima iz izvršne vlasti.
Teško će se zaboraviti svojevremeni sraz Arlovića i Željke Antunović u vezi s prijedlogom zakona o HRT-u. Važno pitanje u SDP-u je postao i odnos prema Haaškom sudu odnosno Domovinskom ratu. Dok Tomac upozorava na moguće opasnosti vezane uz nekritičku suradnju s tim Sudom, iz Banskih dvora mu je Željka Antunović jasno poručila kako se ne slaže s njim. Međutim, te različitosti, prema većini analitičara, ne ugrožavaju stabilnost stranke i stranački mehanizam pri glasovanju u parlamentu.
S tim u vezi, a kada je riječ o Tomčevim istupima u javnosti u kojima uzima u zaštitu hrvatske generale i štiti dignitet Domovinskog rata, ima, međutim, i mišljenja kako nisu bez Račanova znanja, jer na taj način SDP onemogućuje neke druge stranke šestorke (prije svih HSLS) da budu u javnosti prepoznati kao isključivi zaštitnici nacionalnih interesa.

Canjugina frakcija?
Bitna odrednica većine stranaka šestorke je da su zbog sudjelovanja u vlasti zapostavile ili zanemarile stranačke aktivnosti, kako se to kaže, na terenu. Stoga i dolazi do čestih »pobuna« lokalnih ogranaka uglavnom u onim strankama koje imaju razvijenu infrastrukturu. Iznimka je jedino HSLS a dijelom i HNS, stranke kojima su njihovi lideri, Budiša i Vesna Pusić, neopterećeni državnim poslovima, posvetili dosta vremena. Zauzetost obvezama u izvršnoj vlasti prema mnogima je i uzrokom pojavljivanju tzv. unutarstranačkih opozicija čija aktivnost se može podvesti i pod različitost mišljenja koje se, eto, tolerira u demokratskim strankama ali koje prije ili kasnije poprime i određen oblik kakav se obično pripisuje unutarstranačkim frakcijama. Međutim, unatoč zaklinjanju u demokratska načela, nijedna stranka u hrvatskom parlamentu nema legaliziranu frakciju. Dosadašnji pokušaji u tom smislu obično su završavali isključivanjem, raskolima ili odlaskom pojedinaca i skupina iz određenih stranaka (i to ne samo kada je u pitanju HDZ). Međutim, različit je tretman između onih koji se de facto ponašaju kao frakcija ali formalno ne traže takav status, i onih koji to nakon određenog »frakcionaškog« staža i službeno zatraže. Zadnji u nizu političara koji su pokušali legalizirati svoju frakciju i ostati unutar dotične stranke je - Zlatko Canjuga.