Može li suočavanje s haaškim zahtjevima Hrvatskoj dovesti do ozbiljne podjele u političkom narodu?

»Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju mogao bi polučiti "efekt Versaillesa", a iz dobrih namjera globalne politike mogli bi proizaći efekti daljnje destabilizacije regije« - konstatirao je Zoran Pusić u svibnju na međunarodnom simpoziju što ga je o Haaškom sudu organizirao Hrvatski pravni centar. Već je tada bilo jasno da je odnos prema haaškim procesima političko pitanje o kojem bi moglo doći do raskola u danas vladajućoj koaliciji. Politička poruka Haaškoga suda svodi se na nužnost prihvaćanja standarda zaštite ljudskih prava, koji su nakon Drugoga svjetskog rata i poraza fašizma prestali biti »unutarnjom stvari neke zemlje« i postali globalnim političkim standardima. Kad Hrvatska sama nije bila sposobna sankcionirati nijedan ratni zločin, od onoga nad obitelji Zec do onih što su se događali nakon Oluje, Haag je jedini preostali mehanizam uljuđivanja naše domovine. Prihvaćanje nadležnosti Međunarodnoga suda nad zločinima što su ih počinili Tuđmanovi i Šuškovi »naši momci«, za Hrvatsku je pristajanje na sustav vladavine prava. Zakon je apstraktan i univerzalan, jednako se primjenjuje prema svakome.
Šuškovi pretorijanci
Još su prosvjećeni apsolutisti XVIII. stoljeća znali da je zakon, što su ga sami donijeli, ograničenje njihove vlasti, jer, jednom donesen, određuje i njihove postupke. Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom obvezuje nacionalnu administraciju bez obzira na trenutne političke interese. Kad već nacionalna sudbena vlast ne drži do načela vladavine prava, pa nije sposobna sankcionirati ni javno priznate ratne zločine, kakav je onaj Šuškova pretorijanca, kojega ni ministar Radoš nije otpustio iz vojne službe, što se istražnom sudu pohvalio likvidiranjem djevojčice, taj prosvjetiteljski posao mora uraditi netko drugi. Smjena vlasti prekinula je izravnu interesnu vezu diktatorskoga režima i onih koji su, u korist režima i u svoju korist, činili ratne zločine, pa je postojala nada da će demokratska vlast osigurati autonomiju kompetentna sudstva, sposobnog da samo sankcionira zločine, a da će preuzete haaške obveze biti ispunjavane. Osoba ministra pravosuđa, kome su princip vladavine prava i zaštita ljudskih prava bez sumnje na srcu, bilo je dodatno jamstvo napuštanja HDZ-ove prakse opstruiranja rada Haaškoga suda. Međutim, nacionalistički fon, na kome je Tuđman vladao, nije 3. siječnja posve nestao. Iz javnosti nije nestalo uvjerenja da su svi ti Gotovine, Norci, Čermaci, ali i neposredni izvršitelji kakav je Rimac, ne samo »naši dečki« nego i junaci, pa čak i »stvoritelji države«.
Konačno, oni što su pali neposrednom žrtvom »naših momaka«, pa bili oni djevojčice u dobi od desetak godina ili nemoćni starci, najčešće Srbi, dakle, »kolektivni krivci« za agresiju na Hrvatsku. Dio biračkoga tijela, iako mu je vladavina Tuđmanova pokreta inače bila nesnosna, te »vrijednosti« ipak ne dovodi u pitanje, jer su one 10 godina brižno njegovane posredstvom državnih medija. Prva haaška kriza nove administracije, ona što ju je prouzročilo traganje za žrtvama gospićkih zločina, pokazala je da bi suočavanje s prvim haaškim zahtjevom Hrvatskoj (dosad se izručivalo samo aktere iz Bosne, koji nisu sudjelovali u obrani Hrvatske, već su ratovali isključivo protiv Bošnjaka) moglo dovesti do ozbiljne podjele u političkom narodu, ali i u vladajućoj koaliciji. Ono što Mate Granić ispravno naziva obavještajnim podzemljem, u kome nisu samo urotničke skupine u tajnoj službi, povezane »organizacijom« antidemokratskoga pokreta, već su u nj integrirane i neke »nevladine organizacije«, briljantno je lansiralo dezinformaciju o haaškoj optužnici protiv generala Stipetića. Njome su zaoštreni ne samo nacionalno nepovjerenje prema Haaškom sudu, koji bi nam trebao pomoći da prihvatimo standarde civiliziranoga svijeta, već i podjela u političkoj eliti.
Ratne »zasluge«
Iz konstrukcije da su svi generali jednaki stvoren je štit za onu četvoricu, kako se donedavno špekuliralo, ili devetoricu, kako informira vođa »nevladine organizacije«, što bi ih uskoro mogao »odnijeti Haag«. Argument u obranu nekakva vodoinstalatera, koji je nadzirao postolujnu pljačku novooslobođenog područja, ne mogu biti njegove nepostojeće ratne zasluge, već samo to da je on »isto« što i časni general Stipetić. Znatnom dijelu biračkoga tijela hrvatski ratni zločini nisu problematični, jer su »ipak« počinjeni »za državu«, vrijednost višu od pojedinačnih prava, pogotovo pripadnika »neprijateljske zajednice«, pa bi put u Haag skupine odjevene u uniforme Tuđmanovih generala za njih bio sporan.
Očito je da bi se o tome podijelila i vladajuća koalicija, a ako bi Račan i rekonstruirao Vladu, teško bi mogao za nju zadržati dovoljnu političku potporu u Zastupničkom domu. Očito je da bi čak imao problema i u vlastitom zastupničkom klubu. Ako bi, pak, Vlada pala, mogući su ili formiranje nove koalicije ili raspisivanje ponovljenih izbora. Nova bi koalicija značila uključivanje antidemokratskoga pokreta i njegovih satelita u novu vladajuću koaliciju. Sukladno Ustavu, predsjednik Republike to može spriječiti, jer može prihvatiti prijedlog Vlade, koja je izgubila povjerenje, i predstavničko tijelo »kazniti« raspuštanjem i raspisivanjem novih izbora. Ako bi koalicija pukla zbog Haaškoga suda, pitanje odnosa prema Haagu postalo bi ključnim pitanjem buduće predizborne kampanje, a izborni rezultati u takvim bi uvjetima bili zagonetka. Pitanje je koliko bi pogodovali demokratskoj političkoj opciji. Osim toga, uključivanje antidemokratskog pokreta u Vladu bilo bi odstupanje od volje biračkoga tijela, ali i vrlo opasan reverzibilni proces. Sva postignuća hrvatskog integriranja u demokratski svijet Zapada bila bi poništena, a predsjednik Republike teško bi mogao obuzdavati »organizaciju« koja kontrolira sudbenu vlast i javnu upravu i koalicijski bi surađivala u kolektivnom tijelu izvršne vlasti.
Grijesi novije povijesti
Oba moguća scenarija Hrvatsku bi vratila onamo gdje je bila prije 3. siječnja, u bijelu pjegu na karti Europe, zajedno sa Srbijom. Toga su, vjerojatno, svjesni oni što govore da sadašnja administracija, dakle, koalicija šest stranaka, nema alternative. Zločini što su se dogodili pod plaštem »oslobodilaštva« samo su druga strana medalje privatizacijske pljačke i stvaranja od Tuđmana odabranoga nacionalnoga političkoga i ekonomskog »plemstva«, nasuprot obespravljenom i opljačkanom puku. Bez raščišćavanja grijeha novije povijesti, Hrvatska nema izgleda postati stabilnim demokratskim društvom. Bez kažnjavanja polusvijeta, koji je rat iskoristio za pljačku i ubijanje, ali i njegovih političkih zaštitnika, Hrvatska neće postati zemljom u kojoj su na cijeni standardi zaštite ljudskih prava, jednako kao što bez kažnjavanja Tuđmanovih ekonomskih komesara nećemo stvoriti uvjete u kojima će buduće administracije onemogućivati neke sebi bliske da se neometano posvete pljački onoga što je još ostalo. Na kraju, ali ne manje važno, stabilizacije demokratskog poretka neće biti i bez sankcioniranja zaštitnika tih zločinaca. U kuloarima se tvrdi da su neki već pod istragom zbog lažnih iskaza pred sudom, izrečenih pod prisegom, a da bi vrh »obavještajnog podzemlja«, dakle, isti momci koji su lansirali dezinformaciju o procesu protiv generala Stipetića, mogli biti sankcionirani zbog otkrivanja identiteta zaštićena svjedoka i zbog ometanja rada Suda. Njih će, doduše, biti teško braniti u domaćoj javnosti istom metodom kojom sada oni brane svoje generale.
Krpina je već pokušao reći da bi i Vlado Gotovac mogao u Haag, ali teško da bi netko mogao ponoviti besmislicu o tome da su svi generali jednaki, pa ustvrditi da su za nj Gotovac i Pašalić isto. Hrvatskoj je prijeko potrebno usvajanje standarda što ih na ovom prostoru treba afirmirati Haaški sud, ali taj bi proces, zbog pogubna utjecaja Tuđmanovih medija u prošlih 10 godina i zbog organiziranog otpora antidemokratskoga pokreta, mogao dovesti do neželjenih efekata destabilizacije i prekida demokratskih procesa. Pusićeva »versailleska« metafora zvuči zastrašujuće, ali ne bude li se proces vodio postupno i budu li politički akteri samo govorili o tome da današnjoj demokratskoj većini nema alternative, a ne budu li se ponašali sukladno tome, mogući su raspad koalicije i bankrot demokratske Hrvatske.