Još uvijek ne bi, ali će ipak otići. U dvogodišnjoj igri oko konačnog povlačenja Alije Izetbegovića sa njegovog nedodirljivog mjesta u bosansko-hercegovačkom državnom vrhu, ovog će listopada biti povučena ona konačna crta, bez obzira što i on sam tmurno i razočarano priznaje da odlazi bez konačnog i očekivanog uspjeha. Od svih bosanskih predvodnika, Alija se zadržao najduže, a sada i on odlazi prekasno, u tužnoj ulozi samozaljubljenih “balkanskih lidera”, koji se nikada ne žele povući na vrijeme, već samo i jedino onda kada im presudi biološka nužda, ili se konačno suoče sa nepopravljivim krahom vlastite politike, gubitkom najvažnijih iluzija i zakonomjernim porazima vlastite stranke. Pa ipak, mnogo časnije, veličanstvenije i ponosnije od Tuđmana i Bobana, koje je samo smrt mogla srušiti sa vlasti, a pogotovo od Karadžića i Mladića, za kojima traje potjera bez lovostaja, i Momčila Krajišnika koji čami u Haagu, dok Slobodan Milošević još traje uprkos svima i svakome, kao nepobjedivi balkanski krvnik i tvrdokorni politički zloduh, koji još može odigrati pogubnu ulogu nepopravljivog gospodara rata.

Prema Aliji Izetbegoviću povijest će s punim pravom sigurno biti mnogo milosrdnija i blagonaklonija nego li prema Tuđmanu i Miloševiću, Bobanu ili Karadžiću, ali se već sada množe neki glasovi, koji i Izetbegovića optužuju zbog nekih opasnih srodnosti sa zlokobnim ratnim protivnicima. I Izetbegović nije uspio u uzaludnom dokazivanju da su samo Bošnjaci baš u svemu bili potpuno nevine žrtve, baš kao što ga više do kraja ne opravdavaju niti beskonačna pozivanja na ofucane teorije međunarodne zavjere. Još od vremena Daytona, a pogotovo sada, kada odlazi, a sve ogorčenije tvrdi da međunarodna zajednica “potpomože Bosnu na račun Muslimana”, pa kada se tuži zbog međunarodnog miješanja u sva moguća pitanja, a najmoćnije optužuje zbog politike “dvostrukih mjerila”, “izjednačavanja agresora i žrtve” i “oprosta osvajačima”, “četnicima” i “ustašama”, mnoge od tih gorkih ocjena, pa i cijeli rečenični sklopovi, mogli bi se bez ostatka preslikati u mnoge hrvatske i srpske nacionalne i nacionalističke tužbalice, a da bi malo tko ikada primijetio neku bitnu i presudnu političku razliku.

I Izetbegoviću su najvažniji međunarodni moćnici poručili “da se sa starim političarima ne može krenuti u novo doba”, a korak po korak - ali ipak bez milosti podjednako bolno dokazali da žele “uništiti SDA”, “ukinuti bošnjačke medije” i “kriminalizirati bošnjačku vlast”. Tako je odmah propao Izetbegovićev pokušaj da sam odredi bar svojeg privremenog nasljednika u trorogom Predsjedništvu BiH u formalnom parlamentarnom glasovanju (izvjesni Halid Genjac, kojeg su trebali potvrditi samo članovi Izetbegovićeve stranke), dok su međunarodni moćnici utvrdili proceduru (izravno glasovanje svih zastupnika novoizabranog Zastupničkog doma), koja će poslije listopadskih izbora, kako mnogi drže, “bošnjačku prevagu”, odnijeti na stranu socijaldemokrata Zlatka Lagumdžije, kojeg Izetbegović “ne smatra pravim zaštitnikom bošnjačkih interesa”, a pogotovo “islama kao njegove neodvojive duhovne kompomente”, kako je osobno sažeo svoje temeljne odrednice u provedbi vlastitog i stranačkog programa.

Tako se niti Izetbegoviću neće ostvariti san da izabere nasljednika po vlastitoj mjeri i ukusu (Edhem Bičakčić), budući da “nova generacija” bosanskih političara više ne može tako uznosito braniti nepogrešivu “bošnjačku opstojnost”, kada su nedavni lokalni izbori dokazali, da je i Bošnjacima dosta “loše i nesposobne vlasti”, “korupcije i nepotizma” i “nedodirljive Izetbegovićeve karizme”. Nema dvojbe da se Izetbegoviću ne može prigovoriti ona vrst nacionalne isključivosti, koju su tako nemilosrdno zagovarali Tuđman i Milošević, ali je on u biti ipak ostao zanesenim mladomuslimanom, koji će Hrvatima i Srbima sa pravom prigovarati “meke granice”, “inozemne sponzore”, “pljačku i bezakonje”, a istovremeno zadržati jednako isključivih medija, zatvorene vojske, obavještajnih službi i zlorabljenog gospodarstva, osobno raspolaže bogatim arpaskim donacijama, jednostrano ukida vize za pripadnike pojedinih zemalja i vjera, štiti lopove u vlastitim redovima, a više od onih drugih, obranu vlastitog vjerskog identiteta pretvara u političku, moralnu, etičku i pravosudnu dogmu.

Tako je doživio da mu međunarodna zajednica i “njegovu televiziju” zabrani kao i hercegovački “Erotel”, dok više ne može prijetvorno tvrditi da je učinio sve da spriječi beskonačne korupcionaške afere, u trenutku kada se cijelo bosansko-hercegovačko gospodarstvo nalazi pred kolapsom, a međunarodni nadglednici više ne žele puniti tu vreću bez dna. Samo je SAD dao skoro dvije milijarde dolara za izravnu pomoć, a deset milijardi uložio u bosanske vojne izdatke, pa više ne žele trpiti “samo malo više, ili malo manje istih stvari”, bez obzira na Izetbegovića, Dodika ili Jelavića, pa dok Jelaviću nitko ozbiljan nije previše vjerovao od samog početka, sada se sve više množe opravdane kritike Dodika, koji je mnogima obećao previše nemogućih stvari, a ne samo Toninu Piculi, koji je u najboljoj vjeri, odmah potpisao banjalučki sporazum o obostranom i uzajamnom povratku dvije tisuće Srba i Hrvata. Tako je čak i briljantni

Pa ipak će Izetbegović ostati - kao što je to dobrohotno izjavio engleski ambasador – “pravi političar u zemlji koja u pravilu ne obiluje pravim političarima” - bez obzira što je stalno tvrdio kako će BiH izbjeći rat, dok je svojedobno oduševljeno pozdravio osnutak Karadžićeve stranke, vezao zastavu sa zastavama HDZ-a, a islamski ekstremizam opravdavao kao puko “samoobrambeno pretjerivanje”. Pravi političar, ali ne nepogrešiv, mudar, ali ne i zauvijek dalekovidan, human, ali ipak - bar donkle svjetonazorski ograničen, pa “Izetbegovićevu Bosnu” ne bi trebalo tako sanjalački idealizirati, a novu hrvatsku politiku odmah tako bespoštedno otpisavati samo zbog toga što Račan nije htio pokajnički preuzeti sve Tuđmanove nedvojbene grijehe, a ipak odlučio posjetiti otpisani Mostar.

Malo više povijesne širokogrudnosti sigurno ne bi naškodilo Zagrebu, ali bi se i Sarajevo moralo osloboditi nekih gorkih isključivosti, kako baš svaki hrvatski političar ne bi unaprijed morao pristati na sve, a bošnjački prvaci ostali potpuno osamljeni u samoubilačkoj bludnji kako su samo oni jedini zauvijek ostali bez grijeha.