Kako neke nerazumljive i nepotrebne afere postaju sve ogorčenije, zapletenije i broj nije u ovoj Ijetnoj političkoj histeriji, tako Predsjednik Republike postaje sve moćniji, presudniji i odlučniji, i u obračunima s onima koji su 3. siječnja izgubili dosadašnju vlast, i u stalnim nadmetanjima s onima koji bi sve ovo što su ipak svi zajedno tako nadmoćno dobili na tim prevratnim izborima, htjeli osobno prisvojiti pod svaku političku cijenu. Pa i aferama radi afera, obračunima radi obračuna, u neprestanim medijskim vatrometima, negdje visoko na šarenom političkom nebu, a vrlo daleko od vrlo sive svakodnevice, često bez pravih razloga i povoda, a uvijek u znaku dodatnih sumnji da žele ograničiti neke tuđe nedodirljive ovlasti, preskočiti obvezatna pravila igre, ili bar izazvati krize, u kojima bi se potvrdili kao nepotkupljivi moralni suci, kada su već sami nepromišljeno - ili samozatajno odustali od izravne osobne odgovornosti u onom mukotrpnom i svakodnevnom državničkom odlučivanju.

Tako je Mesićeva odluka o veleposlaničkom razrješenju ojađenog Davorina Rudolfa, potvrdila kako Predsjednik Republike vrlo odlučno koristi svoje ustavne i političke ovlasti u presudnim diplomatskim pitanjima, a potvrdila, da će i dalje odlučno braniti. ovu Vladu, bez obzira na možebitne razlike, a nekadašnje političke i osobne sklonosti. Rudolf je izazvao nedopustivu aferu, dok je u vrlo neizvjesnom raspletu slučaja Stipetić, Mesić učinio sve kako bi tu užarenu loptu spustio na zemlju, a obranio vlastiti predsjednički prestiž, pa je i Budišu i Račana pozvao da se okrenu onim pravim, gospodarskim i razvojnim pitanjima, a Tomčiću otvoreno poručio da se ne može igrati svemogućeg političkog posrednika i samozvanog političkog ispovjednika. Na jednoj strani obrana hrvatskog međunarodnog ugleda, a na drugoj potvrda vlastitog političkog suvereniteta, izvan i iznad gomile, a ipak u jasnoj predvodničkoj ulozi.

U kratkim hlačama, a bosih nogu, kao na slici na naslovnici sveznajućeg “Nacionala”, a sve više kao neizbježni krizni menadžer, koji jedini može i mora reći “dosta”, kada neki članovi šestorke počinju sve očevidnije osporavati zajednički politički projekt, a neki hadezeovski politički miljenici proizvoditi prljave samoobrambene afere. Ne kao fikus, već kao jezičac na vagi, pa tako neke nepotrebne političke priče najviše odmažu onima, koji pogrešno misle da se Mesića može ucjenjivati njegovom hadezeovskom prošlošću, svakodnevno pozivati u političke ispovjedaonice, ili konačno strpati u kut u presudnim obrambenim ili vanjskopolitičkim odlukama.

Htjeli bi ga obuzdati, a sve više čine nezamjenjivim, dok Mesić sve sigurnije koristi i one konačne Tuđmanove ovlasti. U onom pretežitom dijelu razočarane političke javnosti, postepeno, ali sigurno, pouzdano raste broj onih koji tvrde da ovakva Hrvatska još treba nekog “jakog Predsjednika”, kao čvrsto političko i državničko sidro, pa Mesić postaje sve sigurniji, što se u razrokim koalicijskim krugovima, sve češće množe potpuno nepotrebne krize u nepromišljenoj proizvodnji dodatne političke nestabilnosti.

Tako već sada Mesić može računati i s neočekivano jakom javnom potporom u skorim raspravama oko buduće raspodjele ustavnih ovlasti, dok u svim presudnim pitanjima mudro podupire Račana, bar kada se radi o tome, da i ova šestoroga koalicijska Vlada mora nesmetano vladati, kako bi i zajednička koalicija konačno mogla ispuniti neka presudna zajednička obećanja. S mnogo više odlučnosti nego li prije, kao što se dokazalo i u aferi oko smjene veleposlanika Rudolfa, u potvrdi nekih tvrdih, ali neizbježnih pravila diplomatske službe, koja zahtijeva gotovo nemilosrdnu disciplinu, a svakodnevno traži osobitu vrstu samozatajnosti, bez obzira što veleposlanici prečesto moraju odlučivati sami, a svaki od njih želi iskoristiti svaku dodatnu šansu, da bar kroz mala vrata, učvrsti i svoj domaći ugled i utjecaj. U tome programiranom svijetu, nezadovoljnici mogu birati samo između ostavke i šutnje, a nipošto tražiti neku nemoguću nedodirljivost u providnoj zloporabi javnih ucjena i dvojbenom zaklonu osobne samohvale.

Nema dvojbe da se i ministra inozemnih poslova može i mora kritizirati zbog pojedinih odluka i postupaka, pa je i njegova politika stalno izložena općoj javnoj provjeri, ali nitko ne može - a pogotovo aktivni veleposlanici - osporavati njegove izvorne ministarske, proceduralne i protokolorne ovlasti, dok cijela ova priča o bivšim i budućim veleposlanicima, obilno dokazuje kako u Hrvatskoj malo tko poznaje, a jedva itko vodi računa, o nekim nedodirljivim međunarodnim običajima, pa se o mogućim, a ipak neizvjesnim i nedovršenim poslovima i imenovanjima, želi odmah znati i ono, što svaku moguću međudržavnu politiku - kakva bila da bila, dobra ili loša - odmah pretvara u provincijalni medijski igrokaz.

Tako se neprestano nagađa o ovim ili onim imenima, dok bi bilo mnogo korisnije otvoreno raspravljati o tome kakvi bi novi ljudi mogli zastupati novu diplomaciju. Oni koji su čuli neke tihe američke želje, znaju da bi Washington volio dobiti nekog uglednog gospodarstvenika, koji ipak ima znatno političko iskustvo, zagovara moderni i otvoreni svijet, poznaje nove tehnologije, a ne pripada uskom krugu klasičnih političkih odabranika, kako odnosi između Hrvatske i SAD-a, više ne bi bili opterećeni samo klasičnim geopolitičkim i vojnim pitanjima, već pokrenuli neko novo razdoblje otvorene i javne diplomacije, koja se odjednako uspješno otvara prema gospodarskim, kulturnim, znanstvenim i medijskim krugovima, a široko koristi vrata za suradnju nevladanih organizacija, civilnih udruga i manjinskih grupa. Ne više “hrvatski Montgomery”, već Hrvat koji i sam može iskoračiti iz Washingtona.

Pa ipak, takve stvari malo koga zanimaju, samo imena, a rijetko dodatni program, na prvom mjestu sukobi, pa tek onda dugoročne odluke, u provincijalnom preziru prema globalnim pravilima, i bahatom gaženju svake procedure, pa se čini da se u ovom osobitom trenutku kada se Hrvatska cijepa između apatije i histerije, između onih kojima je već sada sve svejedno, i onih koji u sve guraju vlastiti nos, ovoj općoj političkoj kulturi, u prvom redu nedostaje čvrsti kućni red, i dobar obiteljski odgoj, provjereno znanje i pouzdano iskustvo, i u onim dnevnim diplomatskim i političkim odlukama, i u neizbježnim koalicijskim raspravama. Nema prave demokracije bez čvrstih pravila igre, procedure i protokola, kako se baš sve ne bi svelo samo na stalne medijske vatromete, pa će zbog svega toga, i Mesić konačno dobiti i više negoli se nadao, a raznoliki Mesićevi protivnici, bespovratno prokockati i ono što su već imali u rukama. Podjednako oni koji misle da on još uvijek “pripada HDZ-u”, kao i oni koji s bezgraničnim optimizmom, bez obzira na sve, pa i sebe same, zagovaraju “čistu” parlamentarnu demokraciju.