Suradnja s Haaškim sudom bez fige iza leđa

Dugogodišnja siva eminencija Sabora i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Vladimir Šeks je u ponedjeljak u glavnom HTV-ovu Dnevniku, kritizirajući politiku šestorice prema Međunarodnom sudu u Haagu, među inim ustvrdio da je Zakon o suradnji s Haaškim sudom zaista donesen u razdoblju kada je većinu u Zastupničkom domu Hrvatskoga državnog sabora imao HDZ. I, to je neupitno!
Međutim, postoji i ona druga strana medalje, doduše neupitna za većinu, posebno modernih, demokratskih država kojima su Ustav i zakoni »Sveto pismo« od kojega se ni po koju cijenu ne odstupa. I, upravo na tome Šeks temelji svoju kritiku šestorice: nije u pitanju zakon, nego njegova primjena, smatra bivši v.d. predsjednik nekada vladajuće stranke.
Pritom Šeks nikome pametnom nije otkrio toplu vodu budući da je svima bilo jasno da zakon koji je prije nekoliko godina izglasan u Saboru, HDZ-ovci i tako ne misle poštivati. Uostalom, taj zakon je, i to je nesporno, donesen prvenstveno zbog sve jačeg pristiska međunarodne zajednice i to u doba dosta raširenom metodom koju je pokojni predsjednik Tuđman bez mnogo obzira preuzeo od Slobodana Miloševića. A metoda glasi - potpiši, pa poslije što bude! Jer, kakvog smisla ima izravno se suprotstavljati velesilama i tako doći pod udar nezasluženih i ničim opravdanih sankcija, kako smo to često mogli čuti iz bliskog nam susjedstva. Gotovo istim načinom se u Saboru dizalo ruke za neke druge zakone, poput onoga o pravima hrvatskih branitelja, za koji je također bilo jasno da se ni u najboljem snu ne može ispoštovati.
Budući da takva politika, dugoročno, ne daje bogzna kakve rezultate, a i međunarodna zajednica je sve teže podnosila sve veću figu iza leđa hrvatskih čelnika, netko je ipak trebao završiti iza haaških rešetaka. A, naravno da to nisu bili oni koji su najviše zaslužili jednosmjernu kartu u Haag. Naprotiv, na brzinu se pronašlo nekoliko dežurnih krivaca poput Tihomila Blaškića, koji je pod oznakom »hitno« otpremljen u Nizozemsku. Uskoro je istim putem odletjela i »viteška skupina«, a kad je vrag odnio šalu, onda se »žrtvujući za Hrvatsku« tamo uputio i Vinko Martinović-Štela, a malo zatim (uz malo više uvjeravanja) spremljen je i njegov pajdaš, čuveni Mladen Naletilić-Tuta.
Na kraju se cijela priča svela, zapravo, na - kupnju vremena. U Haagu su, unatoč Šeksovoj primjeni ili neprimjeni zakona, završili gotovo svi na koje su haaški tužitelji bacili oko. A, prema sve glasnijim najavama iz zemlje tulipana, čini se da je, zapravo, tek - počelo!
Gotovo je nevjerojatno da se u većem dijelu javnosti uporno prešućuje činjenica da se do sada u Haagu nije našao nijedan Hrvat iz Hrvatske! Bez obzira na to, vrlo brzo nakon promjene vlasti počele su se pojavljivati »specijalizirane« udruge za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata (npr. HONOS), čiji su se čelnici, a sve u želji za opravdavanjem HDZ-ove licemjerne politike prema Haagu, tek nakon nekoliko godina »sjetili« da taj sud doista postoji. Na primjedbe o tome zašto se nisu javili kada je Zakon o suradnji s Haaškim sudom donesen u Saboru, čelnik udruge se opravdao da je u to doba radio u inozemstvu, a za one koji su završili iza rešetaka ustvrdio je da ih tamo nije odveo ni HDZ niti hrvatska država! Oni su, tvrde u HONOS-u, u Haag otišli - sami! A zakon? Nitko ni da ga spomene!