Predsjednici šest stranaka na vlasti jučer su se sastali upravo u posljednji trenutak jer da nisu, "afera Stipetić" bi već bila izdahnula sama od sebe, prirodnom i, uostalom, krajnje opravdanom smrću. Dvadesetak dana pod infuzijama su je držali razni imenovani i neimenovani politički izvori, sofisti amateri, naknadni špekulatori i jadušni logičari, političko osoblje slaboga pamćenja i još slabijih državničkih kvalifikacija, a pomoglo se i iz medija koji ponekad od stabala nisu razabirali dokle je šuma. I to je bilo to.

A iza "afere" je zapravo ostalo što? U činjeničnom smislu ostalo je samo ono što se jasno znalo i prije jer je to eksplicitno rečeno ne samo novoj hrvatskoj vlasti u razgovorima s Carlom Del Ponte i Grahamom Blewittom, nego i onoj prethodnoj u mnogobrojnim kontaktima s bivšom glavnom tužiteljicom Louisom Arbour. Dakle, u Haagu se posve sigurno razmatra jesu li za vrijeme Bljeska i Oluje počinjeni ratni zločini, a ako se utvrdi da jesu, tražit će se, naravno, tko je za njih odgovoran. U tom kontekstu ime generala Stipetića samo je jedno od stotina važnijih aktera dviju hrvatskih oslobodilačkih operacija, koja su zapisana u kompjutorima međunarodnog Tribunala.

Nema nikakve sumnje o tome da je i njegova uloga bila i mogla biti ispitivana kao što su, logično, bila ili će biti ispitana i djelovanja svih istaknutih političkih, vojnih i obavještajnih sudionika Bljeska i Oluje. No, ta vrsta bavljenja cijelim epizodama Bljeska i Oluje i njihovim vodećim ljudima apsolutno se ne može nazvati ni sumnjičenjem, ni istragom, ni optužbom, ni optužnicom, a sve su to termini kojima je bila papreno i krajnje neodgovorno začinjena nesretna "afera Stipetić". Ni kad je već bila potpuno sadržajno iscijeđena, "afera" nije ostavila ni jedan jedini uvjerljiv argument da se Haag bavi generalom Stipetićem na bilo koji način, osim kao kockicom ratne "panorame". Dapače, na konačnom zalazu te opskurne priče ostaje nejasno tko je cijelu tu stvar uopće lansirao: nije Montgomery, nije Ivanišević, nije Račan, nije Mesić, nije Haag, nije Budiša, nije ptica s grane. Ne zna se je li Stipetića uopće bilo tko spomenuo na bilo kojem od važnijih mjesta i u kakvom kontekstu, je li to tko čuo, je li razumio što je čuo, kome je i kako to prenio i kako je taj to shvatio.

Samo se zna da Budiša tvrdi ono što negiraju svi drugi koalicijski partneri njegove stranke i svi političari na najvišim funkcijama u zemlji: da je Carla Del Ponte rekla Račanu i Mesiću NEŠTO o Stipetiću i da je Račan njemu, Budiši to potvrdio. No, o tome navodnom NEČEMU, što je navodno čuo vlastitim ušima, Budiša je dosad javno iznio više različitih verzija, što mu kao izražajno sredstvo ni dosad nije bilo strano.

Ne ulazeći za ovu priliku u to je li "afera Stipetić" podvaljena javnosti namjerno ili je ona produkt nehaja, odnosno neznanja (a nijedno od toga nije nikome nikakvo opravdanje), mora se nakon svega zaključiti da je cijeli taj rekla-kazala ljetni skandal isproduciran na pokvarenim telefonima, na falsificiranju termina i značenja i na olakim brbljanjima o ozbiljnim stvarima, a onda raspaljen zalijetanjima, nagađanjima, pecanjem jeftinih političkih poena i neobuzdanom političkom imaginacijom. Za bilo kakav drugačiji zaključak nema štofa, reklo bi se u novinarskom žargonu.

I bilo bi tu napokon sve gotovo - osim sramote kod onih koji su za nju sposobni da glavni protagonisti ove vrhunske spletke nacionalnih razmjera nisu u očima dobrog dijela javnosti uspjeli uprljati ili bar dovesti u sumnju dosad neokaljanu čast nekoliko najodgovornijih ljudi u državi i nametnuti pitanje jesu li to ti ljudi koji u Hrvatskoj smiju voditi glavnu riječ. Ako su to htjeli, uspjeli su. Ako to nisu htjeli, gdje im je onda bila pamet.

Tek treba vidjeti kako će se nakon jučerašnjeg višesatnog zatvorenog sastanka lidera šestorke - o čijem pravom sadržaju ćemo valjda tek doznati pravu istinu - rasplesti krajnje zategnuti odnosi glavnih koalicijskih partnera u vlasti, poglavito između Račana i Budiše. Jao generalu Stipetiću, velikom gospodinu, što je, ni kriv ni dužan, poslužio kao povod za njihovo jučerašnje "ročište", ali s ročištem se više stvarno nije imalo što čekati.