Analitičari “Chase Securities” objavili su u “Central Europe Weeklyju” najnoviju studiju o Hrvatskoj, snimajući njezine nove razvojne šanse, ne samo nakon siječanjske smjene vlasti, nego i na skorom prijelazu u 21. stoljeće, točnije, na malo dulji rok. Njihov temeljni nalaz glasi: “Stopa rasta hrvatskog izvoza stalno zaostaje za povećanjima izvoza u ostalim zemljama srednje Evrope.”

Ako je izvoz, i to iz godine u godinu sve veći izvoz, Hrvatskoj prvi uvjet i za njezin izlazak iz već preduboke gospodarske i socijalne krize, kao i za uspješno povezivanje u novu, proširenu Evropu, nije li riječ o zatvorenom krugu, u kojem izvoz, eto, nije moguće povećati sve dok Hrvatska ne uđe u EU, kao što ni u EU ne može ući dok na svim razinama države i gospodarstva ne izađe iz krize i poluizolacije?

U odgovoru na to pitanje, analitičarski trojac iz “Chase Securities” diskretno i ne baš izravno, nudi nekoliko, tobože, jednostavnih rješenja: prvo, Hrvatska mora ubrzano ispuniti uvjete za pristupanje CEFTA-i i EFTA-i, te svojom gospodarskom diplomacijom žurno uspostaviti zone slobodne trgovine sa svim svojim susjedima (osim s Miloševićevom Srbijom, koja je pod međunarodnim sankcijama), ali i šire, u regiji jugoistočne i u regiji srednje Evrope. Trenutačno, Hrvatska ima sporazume o slobodnoj trgovini samo sa Slovenijom i Makedonijom.

Budući da je riječ o čvrsto isprepletenim uvjetima, sve bi valjalo ispuniti ili ostvarivati istodobno: prvo i treće rješenje nužni su još do kraja ove godine, da bi u idućih godinu-dvije bio uspješno dovršen složeni postupak privatizacije i stranog preuzimanja gotovo svih većinskih dioničkih paketa u preostalim, važnim državnim i javnim poduzećima, bankama i osiguravajućim kućama.

Kad se uskoro, kroz godinu-dvije ili najkasnije tri, stranim kompanijama iz Evropske unije i SAD-a prodaju većinski udjeli u INA-i, DIOKI-ju, Uljaniku, Petrokemiji, Podravki, TLM-u, Tvornici duhana Rovinj, 3. maju, Krašu, PIK Vrbovcu, Lumiku, Brodosplitu, Plavoj laguni, Rivieri, Istraturistu, Vodičanki, Primoštenu, te u ostalim “biserima” turističkog Jadrana, od Savudrije, Opatije, Raba, Zadra, Bola, Hvara, Mljeta, Dubrovnika i Konavala, kao i zemljišta i prehrambene industrije u Slavoniji (što kroz denacionalizaciju, što kroz privatizaciju, što kroz izravne strane investicije), sva veća hrvatska izvozna poduzeća doći će u većinsko vlasništvo inozemnih kompanija!

Tako će ono, što sada nazivamo hrvatskim izvozom, u velikoj mjeri postati transakcijama unutar sustava većih evropskih i američkih multinacionalnih kompanija. Bilo bi fer da novi strani vlasnici (kao što su to, zasad, učinili i u slučajevima Plive, Tesle, Riječke ili Splitske, te Privredne banke i ostalih većih privatizacijskih preuzimanja) zadrže sjedišta i žiroračune preuzetih tvrtki u Hrvatskoj, kako bi od njihova novog proizvodnog i izvoznog zamaha bilo koristi i za ovdašnji državni proračun.

Hrvatska na račun svoje geoekonomske pozicije ima velike šanse za prerastanje u doista “evropskog tigra”, gospodarstvo s dugoročno visokim stopama rasta bruto-proizvoda od najmanje sedam do izglednih 12 posto godišnje. No, do tog će velikog zaokreta u razvoju, a onda i prema još dinamičnijem izvozu (uz godišnje pluseve od deset do 15 posto!), najvjerojatnije doći tek nakon što Vlada u potpunosti liberalizira svoje ekonomske odnose s prvim susjedima, nakon što uđe, ne samo u Svjetsku trgovinsku organizaciju, nego i u CEFTA-u, nakon što započne pregovore o priključenju s Evropskom unijom, te nakon što kroz privatizaciju svi veći hrvatski izvoznici dođu u posjed većinskih stranih vlasnika, koji će ih ubrzo umrežiti u “regionalni sustav”, s nadzornim punktovima u sjedištu tih multinacionalnih kompanija.

Od 1994. do 2000. godine Mađarska (čiji su izvoznici već u velikoj mjeri u stranom posjedu), statistički (kao Mađarska), “svoj” je izvoz - učetverostručila! Češka su ga i Poljska, u istom vlasničkom kontekstu, u međuvremenu udvostručile, a Hrvatska (kao zemlja izvan jačih integracijskih tokova sa Zapadom) povećala za skromnih 28 posto (mjereno u markama), ili zadržala na istoj razini (mjereno u dolarima). Ove godine izvoz iz Češke, Mađarske i Slovačke raste po stopama od gotovo 40 posto, a iz tek probuđene Hrvatske po stopi od samo 14,4 posto (mjereno u markama).

Zlatni dani za hrvatski izvoz, ili točnije, za izvoz iz Hrvatske, nastupit će možda već za dvije-tri godine, kada 80 posto bankarskog potencijala bude u vlasništvu stranih banaka, kada 90 posto osiguravajućeg potencijala bude u vlasništvu stranih osiguravajućih tvrtki, kada dvije trećine obradivih poljoprivrednih površina u Slavoniji bude u posjedu stranih kompanija (koje će usput nadzirati i zemljišta u Mađarskoj), kada većina turističkog potencijala od Savudrije do Prevlake i od Suska do Iloka bude u posjedu njemačkih, talijanskih, španjolskih ili američkih lanaca, kada 75 posto trgovačkog prostora bude u posjedu pet-šest inozemnih trgovačkih kuća, kada 90 posto medijskog prostora bude u posjedu većinskih vlasnika iz Austrije, Njemačke, Italije i SAD-a, te kada 95 posto ponude na zelenim tržnicama bude potjecalo iz uvoza.

Ima li tom scenariju alternative? Hrvatski su strategijski interesi: ulazak u EU i NATO, uz dostizanje pune zaposlenosti na srednji rok. Uz te interese-ciljeve (koji su objektivno, bez alternative), alternative nema. Bit će dobro, ako nakon ulaska u EU i NATO, stvarna stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj ne bude viša od sadašnje službene stope od previsokih 21 posto.