Hoće li pobjedom srbijanske opozicije Hrvatska postati taocem srbijanske instant-demokracije?
U pripremi srbijanskih izbora ulogu je dobila i Hrvatska. Svjetski su joj režiseri u tom potencijalnom političkom spektaklu nazvanom "demokratizacija Srbije" namijenili važnu ulogu. I ne samo što oni vjeruju da je Hrvatska dorasla toj ulozi, nego u to - sudeći po najnovijim službenim izjavama - vjeruje i ona sama. Kao da se sve više uživljava u ulogu izvoza demokracije.
Svijet želi da Milošević ode. I nada se da će ga s vlasti skinuti na demokratski način - izborima. Možda je i to jedan od motiva hrvatskog prihvaćanja uloge. Jer, ako je netko u Hrvatskoj utjelovljenje zla i gorega, onda je to Milošević. Tko bi u Hrvatskoj zažalio zbog političkog uklanjanja oca rata, tvorca nesreća bez broja? Pa ni u svakodnevnom, običnom životu nikome nije svejedno je li mu susjed netko pristojan ili baraba. I svijetu i Hrvatskoj bitno je da Milošević ode. Ali, dok je svijetu važnije da Milošević ode nego tko će doći, Hrvatskoj nije. Hrvatskoj nije ništa manje važno ni tko će eventualno doći. Ako će uopće doći...
Što Amerika kani poduzeti u globalnoj akciji - demokratizacijom "vratiti Srbiju u Europu" - nedavno je još jednom objasnio glasnogovornik State Departmenta. "Nećemo", rekao je, "promicati pojedine kandidate, nego podupiranjem zajedničke opozicije omogućiti ljudima u Srbiji da mogu izabrati čelnike koji će doista predstavljati njihovu volju". Da bi se u tome uspjelo, iz Zagreba je u Budimpeštu već otputovao provjereni stručnjak u instaliranju demokracija, William Montgomery. Tako je centar operacije za rušenje Miloševića postala Budimpešta, premda je kandidat bio i Zagreb. No, neovisno o centru, model je ostao isti, hrvatski, tj. svi protiv vlasti. Ali, razlika je ipak golema. Jer, u Hrvatskoj se nikome od stranačkih vođa nije mogao osporiti demokratski legitimitet, u Srbiji se može gotovo svima.
Među Miloševićevim suparnicima iz "demokratske opozicije" sada više nisu Vuk Drašković i Vojislav Šešelj. Opozicija je demokratski širokogrudno takvu čast prepustila unuku Draže Mihailovića, Vojislavu, koji je, poklonivši se "dedinim senima", svoju izbornu kampanju započeo na opjevanoj Ravnoj Gori. Naravno da ga djedova prošlost ne može diskreditirati ako je doista demokrat. Ta činjenica ne smeta ni režiserima akcije "demokratizacije Srbije". Kao ni ona da glavni Miloševićev suparnik, dr. Vojislav Koštunica, slovi kao "ništa manji nacionalist od Miloševića". Svijetu, zaokupljenom jedino rušenjem Miloševića, to može biti svejedno. Može li i Hrvatskoj?
Svi su današnji Miloševićevi izborni protivnici, jednako kao i on, bili za etnički čistu i što veću Srbiju. Na zapadu su je i ostvarili kao Republiku Srpsku. Tko danas spominje ideju iz koje je nastala? A daytonskom je odlukom - koja je sve legalizirala u demokratskoj proceduri - osamdesetak kilometara od Zagreba ostvaren dio zamisli koju su vatreno podupirali i gotovo svi vođe srbijanske opozicije. Tako je Hrvatska za ulogu u "strateškom partnerstvu" dobila susjedstvo demokratski legitimirane "male Velike Srbije"! Utoliko i bojazan da će poslije izbora u Srbiji nešto danajsko, a također demokratski utemeljeno, dobiti i za ulogu u "demokratizaciji Srbije".
Zbacivanjem Miloševića i promjenom u Srbiji sadašnji će srbijanski kvazidemokratski opozicionari dobiti demokratski legitimitet, neovisno o tome što su se pokazali ratobornim kao i Milošević. Njihova će pobjeda sigurno biti nagrađena neusporedivo bolje nego ona koja se dogodila u Hrvatskoj. Gotovo je sigurno da će upravo takva "demokratska Srbija" Zapadu postati privlačnija nego Hrvatska. Hrvatska bi tako od taoca srbijanske demokratizacije mogla postati taocem srbijanske instant-demokracije.
Milan JAJČINOVIĆ