Nakon što su se jutros okupili na Plitvicama, Račanovi ministri, saborski zastupnici, službenici predsjednikova Ureda, centralni bankari, gospodarstvenici, poslodavci i sindikati pokušat će sklopiti socijalni pakt ili Plitvički konsensus. Svi sudionici skupa trebali bi prihvatiti odluku da se udjel državne (odnosno javne) potrošnje u bruto domaćem proizvodu sljedeće tri godine neće povećavati, što znači da neće rasti ni plaće zaposlenih u javnom sektoru.

S tom odlukom Hrvatska bi mogla potpisati novi stand by aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom, poslije kojeg bi na međunarodnom tržištu novca mogla nastaviti relativno povoljno prodavati svoje zadužnice, kako bi refinancirala i odgodila otplatu inozemnih kredita koje zasad ne može vraćati. S Plitvičkim konsensusom, dakle, Hrvatska bi se mogla spasiti od proglašenja međunarodnog bankrota. No kako će ministar financija dr. Mato Crkvenac nagovoriti 300.000 državnih namještenika - učitelja, liječnika, policajaca, vojnika, znanstvenika, službenika... - da pristanu na zamrzavanje ili čak smanjivanje svojih plaća? Kako će njihove sindikate privoljeti na otpuštanje dijela zaposlenih u javnom sektoru? Svoje fiskalne ciljeve Vlada može pokušati postići argumentom kako prevelika javna potrošnja istiskuje privatne investicije i usporava gospodarski oporavak.

Veličina javnog sektora. i državne potrošnje, naime, prilično je relativna. Mnoge bogate zemije za opće i javne potrebe troše i znatno veće dijelove BDP-a nego Hrvatska. Prosječne plaće državnih službenika u Hrvatskoj veće su od prosječnih plaća u tržišnom sektoru i zato jer privatna poduzeća znatan dio stvarne zarade skrivaju od Porezne uprave, a time i od službene statistike. No kvaliteta, razina korumpiranosti i rezultati rada škola, bolnica, policije ili državne uprave uopće nisu relativni - njih se danas može mjeriti vrlo objektivno i dovoljno egzaktno.

Odluči li Vlada plaćati kvalitetan rad, a kažnjavati nekvalitetan, počne li nagrađivati njegove dobre rezultate, a oduzimati novac za nepoštenje i nerad, mogla bi prestati brinuti o tome je li javni sektor prevelik ili premalen. Javni sektor koji bi postizao međunarodno priznate vrhunske rezultate u obrazovanju, održavanju zdravlja ili poticanju tehnološkog razvitka ne bi mogao biti prevelik; uvijek bi bio od koristi, a nikad na teret gospodarstvu i građanima.

Nedavni stručni rad MMF-a "Uloga države i kvaliteta javnog sektora" (ožujak 2000., priredio Vito Tanzi, www.imf.org) upozorava da se u ekonomskoj teoriji i u praksi javnih financija posljednjih godina u svijetu težište stavlja na učinkovitost i rezultate, radije nego na formalnosti i razinu troškova javnog sektora. Svoj radikalni oblik taj je pokret dobio u Australiji i Novom Zelandu, a u različitim se oblicima širi na mnoge druge zemlje.

U biti australskoga modela krije se implicitni ugovor između građana, - poreznih obveznika i korisnika javnih usluga, Vlade kao regulatornog tijela i samog javnog sektora. Posrijedi je odnos u kojem građani znaju koliko je kvalitetna i brza usluga koju dobivaju za svoj novac koji uplaćuju u državni proračun, a Vlada je tu samo da pripazi na osnovne makroekonomske odnose u zemlji.