Koordinaciju većinske koalicije treba ostvarivati u Saboru, a ne na sastancima tuđmanovskoga tipa

Želi li koalicija biti stabilna do kraja svoga mandata, nerazumijevanja bi valjalo rješavati na razini vodstava parlamentarnih frakcija

Je li afera što ju je proizvelo »obavještajno podzemlje« antidemokratskog pokreta, u kojoj se ime generala Stipetića spominje samo radi nanošenja štete i čovjeku koji nastoji organizirati normalnu vojsku i predsjedniku Mesiću koji mu je za to dao mandat, dovela do političke krize u zemlji? Striktno govoreći - nije. Tjednima dok se javno raspravljalo o dezinformaciji da su u Haagu »poželjeli društvo« načelnika glavnog stožera, Hrvatska je opet bila nalik onoj kakva je bila prije nekoliko mjeseci, prije izbora i smjene vlasti. Dobro plasirana dezinformacija dovela je do duboke političke podjele javnosti, ali i javnoga suprotstavljanja partnera u vladajućoj koaliciji, dok su politički istomišljenici kreatora dezinformacije tek postrance promatrali proces, podsjećali na »superiornost« njihove pozicije odbijanja suradnje s Haaškim sudom i izoliranja Hrvatske i uzgred ustvrdili da su i neki od političara iz protivničke im koalicije prihvatili njihovu poziciju.
Zahtjevana rasprava o proizvedenom slučaju u Saboru bila bi otvaranje problema kao političkog pitanja. Nju bi, naime, valjalo završiti nekakvim zaključcima, a oni bi bili ili prazan kompromis, čime bi se diskreditirao prijašnji saborski zaključak o suradnji s Haagom bez »fige u džepu« ili bi došlo do političke podjele, koja bi nagrizla koaliciju, pa i njenu većinu. Predložena alternativa, da se o problemu raspravlja u »državnom vrhu«, dakle, između predsjednika Republike, premijera i predsjednika Sabora, jednako je neprihvatljiva. Naime, u demokratskom poretku nema nečeg takvog što bi se institucionalno nazvalo »državnim vrhom«. Sjećamo se da je u vrijeme autoritarnog režima »državni vrh« zasjedao s vremena na vrijeme, a u različita se vremena nazivao različito - nekad je to bilo Predsjedničko vijeće, a nekad Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti. Ustavno pravo da formira savjetodavne organe, Tuđman je iskorištavao za nešto što ni po Ustavu niti po logici političkog procesa u demokratskom društvu nije smio - stvaranje »koordinacije« zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Od »otaca utemeljitelja« američke federacije preuzeto je načelo diobe vlasti, stvoreno da bi se ostvario politički cilj što su ga smatrali vrijednim: onemogućavanje pojave uzurpatora - osobe, stranke ili frakcije koja bi ovladala svim izvodima socijalne moći u društvu. Nasuprot sustavu diobe vlasti i sprječavanja pojave uzurpatora, Tuđmanov se režim zasnivao na sustavu »jedinstvene državne politike«. To se jedinstvo ostvarivalo različitim »koordinacijama«, bile one manje formalne, kakva je, na primjer, bila Pašalićeva kadrovska komisija, ili formalizirane, poput VONS-a.
Tuđman je volio na jednome mjestu imati i vođu svoje parlamentarne frakcije, predsjednika Sabora, nosioce sudbene vlasti i Ustavnoga suda, koji je po hrvatskom Ustavu posebna vlast, i nositelja monetarne vlasti, guvernera nacionalne banke. Prisjetimo se da je jedan od otvorenih protivnika takve koordinacije bio smijenjeni predsjednik Vrhovnoga suda Vjekoslav Vidović, a da je afera smjenjivanja Krunislava Oluića s mjesta predsjednika Vrhovnog suda u dobroj mjeri izazvana njegovim odbijanjem sudjelovanja u predsjedničkim vijećima. Tuđman nije imao problema u nametanju svoje ideje »jedinstvene državne politike« ne samo zbog političkoga karaktera svog pokreta, nego, prije svega, zbog razine nacionalne političke kulture. Prethodni se komunistički sustav, naime, zasnivao na principu jedinstva vlasti, a koordinacije stvarnih nositelja moći, koje su »pojednostavnjivale« sustav »samoupravnoga sporazumijevanja«, bile su ne samo uobičajene nego i proglašavane poželjnima, jer su omogućavale efikasnije funkcioniranje sistema. Umjesto formalnih ili neformalnih koordinacija, u demokratskom svijetu, u kome je afirmiran sustav diobe vlasti, funkcioniraju principi međusobne ovisnosti - »ustuka i ravnoteže«. Ta je njihova međuovisnost jedina koordinacija između izvršne i zakonodavne vlasti.
Nositelji izvršne i zakonodavne vlasti ne sastaju se u poluformalnim koordinacijama, a nezamislivo je zadiranje u autonomne poslove druge vlasti. O tome da bi se na isto mjesto dovelo i predsjednika Vrhovnoga ili Ustavnog suda, kako bi oni bili upućeni u »jedinstvenu državnu politiku«, ne može biti ni govora. Konačno, Ustavnom sudu i u hrvatskom ustavnom modelu pripadaju važne kontrolne funkcije - rješavanje sporova o nadležnosti nositelja vlasti, ali i konačna riječ u utvrđivanju posebne odgovornosti predsjednika Republike zbog kršenja Ustava, što može biti okončano njegovim razrješenjem.
Neslaganje koalicijskih stranaka, koliko god zaokupljalo javnost, nije još politička činjenica. Neslaganja je bilo u »privatnoj« sferi - u stranačkom životu. Zato je logično da se to riješi - u sferi »privatnoga«. Dobro je da su predsjednici šest stranaka odlučili problem riješiti međusobno, ali način na koji su to uradili govori mnogo o načinu kojim stranke funkcioniraju. Ono što na prvi pogled smeta u načinu organizacije sastanka predsjednika stranaka mjesto je njegova održavanja. U vrijeme Tuđmanove vladavine, demokratskoj je javnosti smetalo da je javni prostor vile na Pantovčaku upotrebljavan za privatnu svrhu - sastanke privatne organizacije kakvo je vodstvo tada vladajućeg pokreta. Šestorica postupa jednako - umjesto da se sastaje bilo u svojim »privatnim« (stranačkim) prostorima ili u Saboru, u nekom od stranačkih klubova, sastanak se održava u premijerovu uredu. Time što međusobne probleme rješavaju na razini predsjednika stranaka, iz koalicije implicitno priznaju da i njihove stranke funkcioniraju na principu neupitnog vođe oko kojega je stranka okupljena.
Vlada je kolektivno tijelo izvršne vlasti, a njeni su članovi obvezani mandatom što prozilazi iz kvalitetne Vladine programske deklaracije. Ono što obvezuje članove Vlade, dakle, nije stranačka stega, već program. Koordinaciju većinske koalicije valja postizati u Saboru. Želi li koalicija biti stabilna do kraja svoga mandata, ovakva bi nerazumijevanja valjalo rješavati na razini vodstava parlamentarnih frakcija. Tada bi stranački zastupnički klubovi i formalno unutar stranačke organizacije dobili naglašeno značenje, a isto tako i autonomiju u odnosu na stranačko vodstvo, ali i izvršnu vlast.