Obično se kaže da i najblistavije usporedbe ponekad više skrivaju, nego li otkrivaju, ali se čini da se i iz tako dalekih stvari kao što su to ovih dana bile dvije najveće ruske i hrvatske afere, mogu izvući neke vrlo srodne političke i praktične pouke. Nesreća ruske nuklearne podmornice “Kursk”, koja se čak ubrajala u najmodernija ratna plovila, obnovila je priču o gotovo potpuno neupotrebljivim hrvatskim Migovima i ruskim helikopterima, dok sve ono što oko ove pomorske nesreće tako mučno prolaze Putin i ruski državrii vrh, barem izdaleka podsjeća na gotovo podjednako neugodna moralna, medijska i politička iskušenja, kroz koja su ovih dana prolazili i hrvatski političari u podjednako mučnom rapletu “afere Stipetić”.

U Hrvatskoj se nije dogodila velika nesreća, ali su se u odnosu između koalicijskih partnera i u raspravi o dvojbenim ovlastima Haaga, postavljala vrlo slična pitanja o tome tko je kome, što i kada rekao u vrlo složenom pokušaju spašavanja nacionalnog obraza, dok će mnogi cinici zaključiti, kao što je to o “Kursku” napisala “Izvjestija”, da se i u Hrvatskoj u mučnom ozračju “afere Stipetić”, previše toga potpuno krivo reklo, na pogrešnim mjestima i u krivo vrijeme.

Baš kao u Rusiji, i u Hrvatskoj traju jedva prikriveni sukobi oko budućeg preustroja vojske između ministra obrane i načelnika generalštaba, dok i jedna i druga zemlja tek trebaju iznjedriti novu vojnu doktrinu u novim geostrateškim okolnostima. Ono što Hrvatska mučno prolazi zbog “Oluje”, Rusija tek treba proći u naknadnim samoraščlambama Čečenije, dok i jedna i druga zemlja, u potpuno drukčijim ulogama, trebaju ispitati vrlo neizvjesnu geostratešku budućnost u neposrednom okružju. Rusija pokušava silom sačuvati presudnu riječ u “bliskom susjedstvu”, dok se Hrvatska konačnio odrekla ambicija da postane “regionalna vojna sila”, ali se još suočava sa neposrednom pogibijom na vlastitim granicama.

Dok Hrvati mudruju u poslovičnim političkim sporovima, Beograd je nedavno usvojio novu vojnu doktrinu, koja je neposredno povezana i sa mogućim novim ratovima uz samo hrvatsko priobalje ( Crna Gora), a u SRJ je nedavno uveden visoki “vojni porez” (od 20 do 25 posto), koji bi beogradske vojne izdatke trebao povećati od 1.3 na 1.5 milijardi dolara. Neki beogradski političari - i ne samo Šešelj - Hrvatsku ponovno prozivaju kao prvog i najopasnijeg neprijatelja, dok se u hrvatskoj javnosti neprestano šire dvojbene iluzije kako je već samim pristupom “Partnerstvu za mir”, Zagreb dobio automatski obrambeni kišobran, dok će se gotovo potpuno neupotrebljivi ruski zrakoplovi, helikopteri i tenkovi, već koliko sutra, lako zamijeniti nepobjedivim američkim avionima (F-16 ili bar F-15) koje, osim SAD, ima tek nekoliko zemalja.

Niti Češka, ni Mađarska, ni Poljska, iako su postale punopravne članice NATO-pakta, ne sanjaju o takvim zrakoplovima, dok Amerikanci o svemu još ne daju nikakve javne izjave. Tako se nakon susreta između Mesića i Račana sa američkim ministrom obrane Williamom Cohenom, od američke službene strane, moglo saznati da će ukupna američka vojna pomoć Hrvatskoj porasti na simboličkih milijun dolara, dok su se i Mesić i Račan u društvu američkog ministra obrane, upustili u javnu raspravu o Budišinim “haškim izjavama”, a nikoga od nazočnih hrvatskih novinara nije zanimalo da Williamu Cohenu, postavi bilo kakvo ozbiljno pitanje.

Nije jasno mijenja li pristup “Partnerstvu za mir” bar donekle one dodatne odredbe Daytona koje dopuštaju da Hrvatska ima samo oko 30 posto teškog oružja od onoga što može imati SRJ, a tek kada je ova politička zbrka već gotovo dosegla vrhunac, neki su se otvoreno zapitali kako će sve to skupa osobno djelovati na generala Stipetića, koji ovih dana ima mnogo pametnijeg posla, a obnaša dužnost koja je možda dugoročno podjednako važna kao zapovijedanje u “Oluji”. On je sada u vrlo šarolikom vojnom vrhu osobno upleten u priču o “dobrim” i “lošim” generalima, “kriminalizaciji” Domovinskog rata, općem ugledu Hrvatske vojske i osporenom spašavanju nacionalnog obraza. Bez obzira na njihove moguće koncepcijske i osobne razlike, i njemu osobno, i ministru obrane Jozi Radošu, sada će sigurno biti mnogo teže slomiti otpor političkih i ideoloških protivnika, koji svaku preobrazbu, demokratsku kontrolu, i modernu obrambenu doktrinu, u prvom redu shvaćaju kao napad na vlastite nezaslužene povlastice, pa se čini da su ova koalicijska politička nadmetanja osokolila političke grupe, koje i u vojsci, i u oporbi, neprestano tvrde kako je nova vlast sposobna samo za častohlepne obračune, dok inače dokazuje vrhunsku neodgovornost u prozivanju pogrešnih Ijudi.

I do sada se znalo da će za novi ustroj, novu nacionalnu obrambenu doktrinu, moderno vojno obrazovanje, demokratsku kontrolu, kupovinu novog oružja, razvijanje vlastite proizvodnje i dodatnu odgovornost u preuzimanju nekih novih obveza u okviru “Partnerstva za mir” trebati mnogo više pameti, napora i vremena, bez nepotrebne raskoši, prekobrojnih časnika i automobila, nepotrebnih zgrada i suvišnih vojarni, u čemu mnoge stvari ipak nisu tako jednostavne kao što se moglo činiti u prvim političkim zanosima. Baš kao ona umjetna napetost oko “demilitarizacije Istre”, kada će i Istra, a pogotovo one siromašne regije, od vojske ipak dobiti više negoli će moći platiti, iskoristiti, modernizirati i preurediti za civilne svrhe, dok se u najavljenoj utrci za prepuštenim nekretninama, mora učiniti sve kako bi se izbjeglo novo izvrdavanje zakona, munjevita bogaćenja i teški investicijski promašaji.

Zbog toga je dobro što su se u cijeloj aferi i general Stipetić i ministar Radoš ponašali tako suzdržano i razumno, bez obzira na sva nagađanja - pa i na ovom mjestu - o njihovim velikim nesporazumima. Stipetić je ostao samozatajni gospodin, a Radoš je izbjegavao bilo kakvu političku galamu, pa čak i vrlo otvoreno izjavio kako ministar nema pravo na one spekulacije, koje si mogu (mogu li?) dopustiti političari. U Rusiji se ova tragična priča o “Kursku” ipak pretvorila u neočekivanu političku katarzu, pa ako je Černobil označio početak kraja “ruskog imperija”, političke rasprave oko izgubljene ruske podmornice, dokazuju da su i u Moskvi prošla vremena medijskih manipulacija, opasnih poluistina, političke taštine i javne neodgovornosti. Neke se stvari ne mogu uspoređivati, ali se čini da bi i hrvatska politika poslije “afere Stipetić” trebala dokazati novu društvenu zrelost.