Izgleda da će se prije deva provući kroz ušice igle nego što će hrvatska vlast pomoći radnicima kojima prijeti "egzorcizam" iliti istjerivanje iz "opsjednutih" poduzeća. Prije osam mjeseci predizborna kampanja protjecala je u znaku egzorcizma hadezeovskog duha koji je zatrovao sve vrijednosti minulog rada, proizvodni moral, opljačkao privredu i iz zemlje izvukao milijarde dolara. Zavodljivi duh milosrdne promjene najavljivao je pravdu, revizije pretvorbe i otvaranje tržišta života za usmrćivane "djelatnike". Je li to bilo realno?
Želja za svakom pa tako i političkom dominacijom simptom je iracionalnosti pa je nelogično očekivati da će oni koji se popnu na vlast racionalno rješavati probleme. Čim su prešli prag Vlade, Ivica Račan se preobrazio u Zlatka Matešu, Željka Antunović u Ljerku Mintas-Hodak, Mato Crkvenac u Borislava Škegru...

Nakon što se skrasio na Pantovčaku, Stipe Mesić je postao predsjednik svih haenesovaca, doduše na mnogo uviđavniji način od predsjednika svih hadezeovaca Franje Tuđmana, ako je ta stilska razlika odušak dovoljan sam po sebi, budući da sve ima svoj rok trajanja. Ne može se nova elita zavaliti u fotelje i mercedese i voditi politiku kako se ništa ne može učiniti protiv perzistencije hadezeovskog fatalizma. Što znači vlast te neovisnost i sigurnost države u kojoj se trećina njezinih građana bori za nutricionistički opstanak? U čemu se sastoji promjena ako su uvjeti siromašnog života pogoršani?
Građani nisu izabrali Račana i Mesića zbog toga što su oni neki novi ili neodoljivo zanimljivi političari, već da počnu živjeti bolje. Što im se sada nudi? Zahtjev za otrpljivanjem eksperimenta prelaska iz hadezeovskog u posthadezeovski kapitalizam koji se reklamira kao pravi jer će se upravljanje poduzećima napokon dati u ruke stranim vlasnicima. To je čista fiskalna logika shvaćanja države i razvoja.
Administraciji nedostaju novci za servisiranje proračuna pa joj je patriotska dužnost rasprodati svu akumulativnu privredu, a gubitašku što brže gurnuti u stečaj, bez sankcioniranja odgovornosti zbog čega su se poduzeća našla u gubicima. Predložene izmjene u zakonima ne mogu biti tek leksičke naravi, kao npr. u povodu Zakona o radu gdje se predlaže vraćanje imena radnika umjesto djelatnika. Što ovdje i sada uopće znači biti radnik, ima li taj potomak sv. Josipa više ikakva prava, tko i kada ga smije štititi od krvničkih menadžera i bezobzirnih privatnih ili državnih vlasnika?
Država je favorizirala privatizaciju za račun hadezeovskih tajkuna koji se nikada i nigdje nisu potvrdili kao poduzetnici, a s položaja istjerivala one menadžere koji su zajedno s radnicima desetljećima stvarali tzv. društvenu imovinu. Čemu je trebao prelazak na dionički kapitalizam ako u njegovu desetogodišnjem trajanju gotovo nikada nije dolazilo do podjele dividendi? Privatizacija javnog sektora u uvjetima globalne ekonomije ovisi o razvojnim strategijama i socijalnom konsenzusu.
U Hrvatskoj je glavni motiv privatizacije bio lišavanje vlasništva onih koji su ga stvarali i zato je i moralo doći do gospodarskog kraha. A nema ni socijalnog konsenzusa jer novo društvo nije nimalo homogenizirano. Sve se to događalo u magli korupcije u kojoj se nije htjela vidjeti razlika između titulara i vjerovnika privatnog vlasništva. Među njima nije ni bilo razlike, budući da su u političkom kapitalizmu nominalni vlasnik (tajkun) i stvarni vlasnik (banka) pripadali istom kriminalnom političkom miljeu. Zbog toga je bila moguća sanacija otetih pa prokletih poduzeća, a nakon toga i sanacija pokradenih banaka — odozgo — s Pantovčaka, da bi se nakon toga išlo na "privatizaciju" banaka.
Kao da one nisu predstavljale tip društvenog kapitala i baš se nužno morale privatizirati kao prćija Vladinih agencija umjesto podjelom vaučera građanima ili bar respektivnim štedišama. Hrvatski je fond za privatizaciju bio jedna od takvih agencija koja je sustavno uništavala privrednu supstanciju ove zemlje. Njegovi su akteri profućkali godine kao privatizatori, ostajući sve to vrijeme osnovnim vlasnicima brojnih poduzeća, nikada ni u minimalnoj mjeri ne vodeći računa o upravljanju svojim portfeljem, da bi sada nastupali kao likvidatori svojih vlastitih neuspjeha, a ceh plaćaju — tko drugi nego opet radnici. U Sloveniji već odavno postoji Agencija za reviziju privatizacije, a u nas još nisu krenule ni revizije pretvorbe. Vlada tajkunske dugove "laissezfaireovski" prepušta radnicima, a bogate tvrtke poput "Plive" ili "Ine" im ne dodjeljuje u vlasništvo.

Hrvatski radnici su prošli kroz ponižavajuće razdoblje pranja socijalnog mozga, svjesni da se moraju praviti nesvjesni svojih ljudskih, radnih i stvaralačkih potencijala. Vladavina prava ih ne uspijeva zaštititi ni od privatnih ni od javnih vlasnika. Zato je moguća tako racionalno nemoguća depresivnost: "Što onda ako mi je šef odrezao lijevu ruku? Imam desnu!" U bešćutnom hrvatskom kapitalizmu nisu smjeli, od usta i stražnjica punih korupcije, u upravljanju poduzećima participirati ni nadzorni odbori, a kamoli obični radnici. Rezultat — smak gospodarskog svijeta. Požari koji haraju Hrvatskom vizualizacija su ideje toga privrednog pustošenja.
U polumraku svoje bolesničke sobe umirući je Krleža govorio svom blagom sušutniku Josipu Vaništi kako je pokušavao nešto reći "o narodu, njegovoj povijesnoj i geografskoj uslovljenosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti". Nije tragedija što Hrvatska još nema političara koji bi bili u stanju vidjeti tu žalobnu, besperspektivnu, turobnu utučenost umirovljenika, povratnika, otpuštenih i nezaposlenih, nego što ta egzistencijalna deprivacijska potištenost ne dira dušu niti jednog pisca. Dok je srca, bit će i korupcije.