Javnost kao kupleraj
Je li natjecanje u obmanama javnost pretvorilo u kupleraj?
Što čini srodnim mnoge teme kojima mediji i političari hrane javnost, teme kao što su Haag, navodni ratni zločini Hrvatske vojske, borba protiv kriminala, Ivić Pašalić, deustašizacija Hrvatske, međunarodni uspjesi hrvatske vlasti, ulazak stranoga kapitala u Hrvatsku, i tako dalje? Srodnim ih čini nedostatak opipljivosti, vidljivosti, uvjerljivosti.
Nitko točno ne zna što se sprema u Haagu, ali je on svakidašnja tema. Nitko ne zna tko je, gdje, kada i kako učinio ratni zločin (osim nekih neuvjerljivih sumnjičenja), ali se o tome neprekidno piše. Zahtijeva se deustašizacija Hrvatske, a ustašama ni traga. Optužbe za kriminal u gospodarstvu temelje se na svotama koje su smiješno male u usporedbi s "pokradenim milijardama dolara". Nitko ne zna što je to učinio Ivić Pašalić, ali nitko nije tako ozloglašen kao on. Nitko ne zna što to za bolji život Hrvata konkretno znače međunarodni uspjesi Hrvatske, ali se ti uspjesi, inače po svojim manifestacijskim obilježjima neporecivi, danomice slave i hvale. Strani kapital niotkud ne dolazi, ali se o njemu stalno govori i piše.
Otkud ta apstrakcija, to izmišljanje, taj nesklad slike o stvarnosti i stvarnosti same?
Sklonost predodžbi o nekom velikom, apstraktnom dobru ili zlu kultura je ovoga podneblja naslijedila iz tzv. narodnog stvaralaštva, ponajvećma iz narodnih pjesama. Zbivanja koja su teme toga narodnog stvaralaštva od publike su daleko, u nekim mitskim prostorima običnom svijetu nepristupačnim, neopipljivim, nevidljivim, neprovjerljivim. Narodne pjesme, poput današnjih medija, računaju na infantilnost čitatelja, na njegov strah i na njegovo obožavanje, na apriornu vjeru u ono što se predstavi kao dobro ili zlo, junaštvo ili kukavstvo.
To neprekidno zastiranje stvarnosti slikom o njoj koja je krivotvori, proizvodi i nestvarne, pozitivne ili negativne "junake" javnosti o kojima se ne može suditi, jer se nema po čemu suditi. Stoga ih se samo može prihvaćati ili odbijati kao puku predstavu, kao trenutačnu sliku koju će već sutra zamijeniti neka druga slika. Teror relativizma! Anarhija javnih orijentira!
Hrvatska nema političkoga autoriteta, javnoga autoriteta. Ne toliko kao pojedinca koji bi nametao kriterije. Nego nema trajnih kriterija kojih bi se pojedinci morali držati. Kriterij se, naravno, zove stvarnost. Kad se stvarnost potisne i izgubi kao kriterij, njome se ne vlada, pa se kojekome čini da bi njome mogao vladati. Tako se događaju apsurdi te se kraj vlade sastavljene od šest stranaka govori o vladi nacionalnog spasa, u kojoj bi valjda sudjelovalo svih šezdeset šest! Za sastav nove vlade nude se stranački čelnici koji pet ili deset posto glasova mogu samo sanjati. Govori se o prijevremenim izborima u stanju u kojem je izbor nikakav! I tako dalje.
Krivotvorenje stvarnosti je bijeg od nje, od suočavanja s njezinom okrutnošću. Zacijelo bi nova vlast, koja je nastala u tako žestokoj opreci prema prošloj, i koja od te opreke još uvijek nastoji živjeti, trebala prvo sebi, a onda i javnosti priznati da voditi zemlju nije lako baš kao što to nije bilo lako ni prije. Nevolje prvo od vodećih ljudi traže poniznost pred nevoljama, pa tek onda umijeće i odlučnost. Prvi dokaz poniznosti, baš kao i pred Bogom, jest osjećaj i priznanje da one postoje, ne samo krivnjom HDZ-a i ne od jučer, nego desetljećima i stoljećima.
Nasuprot lažima tzv. narodnog stvaralaštva, tih povijesnih senzacionalističkih medija, deseteračkih tabloida, naslijeđe iz tih desetljeća i stoljeća u mnogočemu je kukavno: i u obrazovanju, i u radnim navikama, i u tehnološkoj pameti, i u poimanju društvenih vrijednosti.
Stoga zemlju može voditi samo umijeće kojim se stvarnost popravlja, a ne umijeće kojim se ona krivotvori. Politika je i natjecanje u obmanama, ali svaki pobjednik u takvom natjecanju mahati može opet samo obmanom. Tragično je za zemlju kad se u takvom natjecanju udruže političari i mediji, jer u takvoj sprezi javnost gubi smisao i svrhu. Postaje kupleraj, kojim ne upravljaju njegovi sudionici, nego neki gazda koji ih iskorištava.