Bankarski »terminatori« pod sudačkom zaštitom?

Hrvatska narodna banka je svojedobno pokrenula prekršajne postupke protiv osoba odgovornih za stečaj pojedinih banaka (poput Glumine, Dubrovačke...), ali su oni nakon nekog vremena obustavljeni - zbog zastare. Vjerujemo da odgovorni neće ipak proći potpuno nekažnjeno. No, iako se u nekim slučajevima vode i kazneni postupci, po prekršajnoj odgovornosti svi odgovorni su - slobodni. Ta je činjenica poprilično uznemirila Vladu. Prvo, riječ je o prekršajnim radnjama koje su u stečaj odvukle banke i potresele cijeli bankarski sustav. Prekršajima zbog čijih posljedica proračun i sada trpi. Prekršajima zbog kojih su mnogi građani izgubili novac, živce, vrijeme... A sada je upravo zbog protoka vremena - sve obustavljeno. I kao da se nikada dogodilo nije! Prekršaj je prekršaj, no, mogu li se ipak postaviti neke razlike i u određivanju prioriteta, rokova, dolazaka akata na stol, pred suce...?
Drugo zašto se Vlada uznemirila, poruka je koju jedna takva zastara u vezi s tim prekršajima može sugerirati svim građanima Hrvatske, pa i šire: »Dođite slobodno. Vozite li prebrzo, ostat ćete bez vozačke, kaznit ćemo vas novčano i dobt ćete kaznene bodove koji će vas pratiti najmanje dvije godine. Želite li, pak, otjerati u stečaj koju banku, tvrtku, štedionicu ili nešto slično, pričekat ćemo zastaru postupka i - nikom ništa!«
Naravno, ništa nije crno-bijelo i nije to poruka koju je ovaj postupak, odnosno posredno pravosuđe, uputio Vladi i puku. Postoje propisi kojih se svi moramo držati, pa i kad sudimo onima koji su se o propise ogriješili. Propisi, pa i zbog činjenice da ih stvaraju mnogi koji nisu nikad radili u praksi, otvaraju spretnim odvjetnicima brojne mogućnosti zatezanja, otezanja i čekanja - zastare. Praksa posebno upućuje na te probleme upravo u vezi s propisima koji se bave prekršajima i njihovim sankcioniranjem.
Koliko god da je premijer Ivica Račan bio u pravu, rekavši da se »izvršna vlast ne može, ne smije i neće petljati u pravosuđe«, a o tome ne bi smjeli progovarati ni novinari, Vlada može inicirati stručnu analizu, pa i promjenu određenih članaka ili zakona u cjelini. Takvim »posrednim upletanjem«, Vlada može učiniti maksimum da se ubuduće zaštiti od sličnih događaja. Ono što je bilo, na žalost, bilo je. Držeći se legalizma kao osnovnog mjerila, a dosad se toga držala, Vlada u konkretnim slučajevima zastare ne može ništa učiniti. I ne bi trebala. Dovoljno je bilo reći - »mi se s time ne slažemo«. Svaka riječ više od toga bila bi suvišna.
Međutim, analiza i prihvaćanje određenih sugestija iz prakse - od sudaca, tužitelja, odvjetnika... - i promjena propisa koji omogućavaju da se takvo što događa je - prijeka potreba. U protivnom, svi koji se pred sucem nađu za kakav manji prekršaj u prometu, primjerice, s pravom mogu uspoređivati svoje nedjelo sa spomenutim bankarskim, privatizacijskim i inim nedjelima koja su pravno zastarjela, ali nisu zaboravljena. Ili barem ne bi smjela biti.