Kako je počelo? Najprije je nacionalni tjednik jasno dao do znanja, onako kako to redovito čini, da je samo njegovim stranicama povjerena priča o generalu Stipetiću. Onda se na to nalijepio premijer Račan dodatnom izjavom za druge medije, potom i predsjednik Republike Mesić izjavom o Stipetiću za svakoga tko ju je htio prenijeti. I što se događa?

Ali, priča ide dalje. To Budišino upetljavanje u cijeli slučaj, s Račan-Mesićevim lapidarnim upadicama, rezultira i oporbenom postrojbenom akcijom na televiziji. Najprije se Anto Đapić javlja s prijedlogom za izvanredne izbore, a onda se zove i Vladimira Šeksa koji traži ne samo hitnu točku dnevnoga reda na jesenskom zasjedanju Zastupničkog doma već i sjednicu Odbora za nacionalnu sigurnost. Jer, valja spriječiti ono što nova vlast čini.

I u svemu tome na televiziji se kao dnevnički gost (dakle, prilog kao i svaki drugi, od požara do turističkih noćenja) pojavljuje prvi među jednakim zastupnicima ovdašnjega parlamenta Zlatko Tomčić. I njegov medijski uspješni bariton šalje poruku: da, Račan, Mesić i Budiša su oko hrvatskoga generala Stipetića nešto zabrljali; da, oni moraju to klupko rasplesti; da, onaj tko je lagao morat će podnijeti političku odgovornost.

I tako, Tomčić, koji je samo slučajno držao dotad jezik za zubima postaje pravednik koji griješnicima drži dobru lekciju. I za razliku od Mesićeva šeretluka i Račanovih “slow motion” izjava, Tomčić djeluje uvjerljivo. Budiša ostaje po strani, i njegove lažne obavještajne presice također. Tko je uvjerljiv na javnoj sceni? Naravno, bivši poslovođa na gradilištima, isto tako naravno, šef HSS-a čija je uloga u kolaboraciji s HDZ-om na vlasti (uz ostalo, 1995. postupkom na zagrebačkim izborima), sasvim zaboravljena, na isti način na koji je politički aboliran i Dražen Budiša i njegov HSLS, iz istog razloga.

I onda se Iogično otvara prostor za širokobriješku demokraciju Pašalićevu i derventsku demokraciju Đapićevu. Sastanak šestorke sve to ne uspijeva pokriti, prikriti, amortizirati i stvarni kreatori svinjarije zvane “slučaj Stipetić” prolaze lišo, javni animozitet ostaje na vladajućoj koaliciji, dakle saborskoj većini i njezinoj vladi, dakle, na jesenskim mjerama koje su u pripremi za dovršetak istraga o zločinačkim i pljačkaškim “domoljubima” iz bivše vlasti.

Bitna korist iz slučaja Stipetić mogla bi biti veća opreznost u javnim izjavama ključnih ljudi ovdašnje vlasti, izbjegavanje servisiranja naklade “naših novina” i “naših novinara” bez da se zna jesu li i novine i novinari stvarno “naši” ili samo glume medijsku podršku. Bitna šteta iz istoga skupa i njegova predstavljanja javnosti tiče se osjećaja da je na snazi ponovo Tuđmanova politika “potpiši pa tjeraj po svome” koja je Hrvatsku gurnula na rep desetogodišnjih tranzicijskih procesa i izolirala je do mjere u kojoj je samo vremenska prognoza u dnevniku mogla prijeći hrvatske granice.

Jer, ako je Hrvatska donijela Ustavni zakon, a potom i Deklaraciju o suradnji s haškim sudištem, što može promijeniti saborska rasprava. Prikazati cijeli sustav vlasti u Hrvatskoj neozbiljnim? Dati priliku stvarnim zločincima da se još bolje zakopaju u mulju nesnalaženja aktualne politike i pravnih propisa čijim je sljednikom? Omogućiti Đapiću, Šeksu, Pašaliću i sličnima da svoje političke poene ostvaruju na koncepciji koju su sami kreirali, a dužnost za promašaje prepustiti današnjim dužnosnicima?

Cijeli slučaj teško pogađa i ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića. Baš je on na zaključnoj presici prije odlaska na odmor novinarima nekoliko puta ponovio: gospodo, imam profesionalno obećanje haške tužiteljice del Ponte da će vlasti znati za svaki novi predmet koju sud otvara prije no što se njegovi akteri javno objave. Zaboravljeno je u toj gužvi da Ivaniševića najesen čeka teška bitka za prolazak u Zastupničkom domu paketa triju zakona koji bi trebali promijeniti stanje u sudovima, Državnom sudbenom vijeću i Državnom odvjetništvu.

Jer ne treba zaboraviti: Šeks je u svojem dnevničkom istupu vrlo jasno pohvaIio baš Zlatka Tomčića, a Budiša je nakon susreta šestorke iskazao zadovoljstvo mirnim odlaskom na odmor. Ne treba smetnuti s uma ni novinski tekst, jednog od kuhara cijelog Ijetnog paprikaša a’la Stipetić, koji hvali državničku odgovornost predsjednika šestorke. Ni izjavu glavnog hrvatskog generala Stipetića koji, pomalo gorko zaključuje, da su svi akteri zapravo nevini, pa se ni njemu ne pruža mogućnost da na drukčiji način komentira događaj.

A što tek sad vrijedi Mesićeva izjava da protiv ni jednog dužnosnika Hrvatske vojske nema optužnice, kad je to tek puka potvrda Ivaniševićeve tvrdnje: Carla del Ponte je obećala prvo mi znamo, pa tek onda javnost.

Netko je, uz toliko nevinih ipak.....